Međutim između krugova

Međutim između krugova

I sâm sam bio među malobrojnim kupcima koji su odvojili 50 dinara, da bih se uvjerio da i disidenti imaju pravo na vlastito i različito mišljenje. Još i danas osjećam srh koji je prošao mojim tijelom kad sam prvi put pročitao Slamnigove pjesme Ubili su ga ciglama i Evanđelisti ili dojam koji sam stekao čitanjem Šoljanova Pustinjaka. Bile su to ljubavi na prvi pogled, one koje se ne zaboravljaju

Mnogo toga čemu bijasmo svjedoci, sudionici, a svakako suvremenici brzim krokom vremena postaje iz dana u dan, iz časka u časak, povijest, a i ono u što smo imali uvid postaje nemilosrdnim plijenom ne samo objektivnog nego i osobnog, dakle subjektivnog, zaborava.

Čini mi se da je to glavni razlog zašto plediram da se osobna svjedočenja što je moguće više i pomnije materijaliziraju u obliku sjećanja, memoara, pa čak i anegdota, ukoliko su po nečemu simptomatična, jer i onima koji pamte činjenice koriste u rekonstrukciji djela, osoba ili procesa te obvezuju na uvjerljivost i vjerodostojnost.

Malo je komu poznato da se u lipnju 1953. u izlozima knjižara pojavio prvi broj književnog mjesečnika pod, za ono doba, neobičnim imenom »Međutim«. Uređivali su ga disidenti iz časopisa »Krugovi«, pokrenuta svega godinu prije također u Zagrebu i kod istog izdavača. Bila je to Mladost, koja se u to doba zvala Novo pokoljenje (postojale su dvije redakcije): jedna u Beogradu, druga u Zagrebu i djelovale su neovisno.

Pogledamo li što su izdavale, onda moramo reći da je beogradski dio bio naklonjeniji modernističkoj orijentaciji, da su u njoj visoko kotirali neki bivši nadrealisti, npr. Oskar Davičo, dok je zagrebačko uredništvo bilo posve lišeno patronata nekoga istaknutog i društveno uglednog pisca.

Oko redakcije u Ilici 7 motali su se Živko Jeličić, poslije Oto Šolc, a kada su uslijedili prvi napadi na »Krugove« zbog modernizma, uredništvo nije imalo snage, pa možda čak ni potrebe suprotstaviti se napadačima i klevetnicima, bez obzira bila riječ o izrugivanjima najniže vrste poput onih u »Kerempuhu« ili o paskvilama novoga, tek otkrivena junaka hrvatske književne kritike, koji se potpisivao Martin Lipnjak u »Krapini«.

Iza tog pseudonima nije se krio nitko drugi no Gustav Krklec, pjesnik čije lirske dionice po završetku rata nisu visoko kotirale (pa ih je namah pokušao dokapitalizirati pjesmama iz knjige Lirska petoljetka u kojoj je sa zanosom pjevao o Titu).

Redakcija »Krugova« umjesto da je bačenu rukavicu prihvatila i ušla u konfrontaciju, ubrzo je promijenila neke od urednika i sama odabrala za glavnog urednika kao političkog i idejnog patrona Josipa Barkovića, koji je tada iza sebe imao partizansku biografiju, ali ne i književno djelo od značenja.

Danas, kada listamo drugi broj »Krugova«, jedva se suzdržavamo da ne puknemo od smijeha kada otkrijemo da se mladci koji pokušavaju raskinuti sa socijalističkim realizmom i paternalizmom takvih pisaca i ideologa kakav bijaše Ervin Šinko pokrivaju stihovima Milana Rakića »nama danas, deci ovog veka«.

Teško nam se odlučiti što nas više zadivljuje, njihova odvažnost ili pak literarni ukus i stvaralačka inventivnost.

»Krugovi« su od početka izlaženja odmah vrludali između ideje raskida i njegovanja veze s postojećom hrvatskom literaturom. Zamisao: »Neka bude živost!« bolje je zvučala nego što je značila i nije bila plod mladenačkog umovanja: odveć je podsjećala na kalkulaciju… mladu duhu toliko stranu.

Kako ni moje drugove (mislim na Tomislava Sabljaka i Dalibora Cvitana) časopis nije ispunjao nekakvom nadom da će se iz njega roditi dobri duh inovacije i nužne građanske samosvijesti, pojava revijice »Međutim« nešto nam je in spe obećavala. Surađivali smo ponekim prilogom, ali promjena urednika te naknadno objavljivanje proza Mirka Božića i Josipa Barkovića, oslanjanje na zastarjelo kritičko pero Stanislava Šimića (zapravo su mu tiskali prikaz prve knjige Antologije hrvatske književne kritike), u kojoj je taj osebujni stilist mnogo mudrovao, ali sumnjam da je nekom peru podigao kritički naboj razmišljanja o književnosti, posve su nas udaljili od »Krugova«.

Jasno je da je s pojavom časopisa »Međutim« jedna praznina u hrvatskom književnom životu bila ispunjena. Između »Republike« i »Kola« našao se prostor za novi književni naraštaj u kojem je bilo nešto tek završenih gimnazijalaca, ali i nekih koji su na leđima nosili breme četverogodišnjih ratnih iskustava.

Društvo je bilo šareno i po mnogočemu neorgansko.

Pisci koji su imali iskustvo uređivanja i višegodišnju suradnju u starmalom »Izvoru«, bez obzira na individualne talente u odnosu prema tradiciji i dominantnom stanju u hrvatskoj književnosti, nisu mogli osigurati ono što je bilo nužno za obnovu književnoga života, nitko od njih nije pružao nadu, niti je nudio perspektivu.

Bilo je to postojeće stanje stvari. Redakcija se branila floskulom da ih napadaju »podzemni geniji«, no kada se uskoro pojavio »Međutim«, otkrilo se namah da su najradikalniji, ali danas se čini literarno najkompetentniji bili disidenti iz njihovih redova, jer članovi uredništva već se u prvom broju deklariraju za što jesu i protiv čega su...

U uvodniku prvog broja tiskan je tekst koji potpisuje redakcija, a nju čine: Vlado Gotovac, Ivan Slamnig, Antun Šoljan i Zlatko Tomičić:

»Nije nam namjera da ovih nekoliko riječi podmećemo kao manifest ili proklamaciju bilo kakve vrste. Mislimo da je objašnjenje potrebno, radi naročitih uslova pod kojima izlazi ovaj časopis i radi naročitih nesporazuma, koji bi mogli iz toga proizaći...

...Moramo naglasiti da iza redakcije ovog časopisa ne stoji nikakva grupacija ljudi, koja ima neke zajedničke estetske poglede i smjernice i koja bi mogla utjecati na redakciju da te estetske tendencije forsira. Jedini kriterij koji redakcija priznaje kao svoj je kriterij kvaliteta, za koji redakcija će sa svoje strane nastojati da razinu tog kvaliteta održi na najvećoj visini, koja se u datim uslovima dade postići, puštajući u list samo one radove u kojima se dade primijetiti neka izvjesna fizionomija autora, ozbiljnost i i kvalitet, dakle, nikakva početnička iskušavanja materijala, nego samo djela koja imaju neki karakter, određeno stanovište, i vještu ruku autora, bez obzira kojemu strujanju pripadala.«

To je stanje stvari: jezgra »Krugova« i dalje je bila u pupčanoj vezi s »Izvorom«, a »Međutim« sa i dalje politički uvjetovanim »Krugovima«.

U prvom broju osim uvodnika objavljene su i pjesme Miroslava Slavka Mađera, Zlatka Tomičića, Antuna Šoljana, Vlade Gotovca i Milivoja Slavičeka, a prozne priloge potpisali su Ivan Slamnig, Vojislav Kuzmanović, Stanko Juriša, spomenimo i nepotpisani tekst O časopisu Krugovi. U njegovu nastavku u drugom i posljednjem broju tekst zagovara iste ideje, ali su ga sada potpisali u ime redakcije Antun Šoljan i njegov dioskur Ivan Slamnig.

Tekst je bitan zato jer je to prvi slučaj utemeljene kritike mnogih latentnih svojstava djela kolega čije djelo nisu poricali, ali su pokazali kako mogu temeljitije razmišljati i o njihovu udjelu i uspostavljenim vrijednostima, upozorili na neke njihove slabosti i vrline.

Sve je to bilo pisano dobronamjerno.

U drugom broju osobito je važan tekst o Matiji Divkoviću, čiji su autori opet Šoljan i Slamnig (mislim da je u njegovu nastanku veći udio Slamnigov), u kojem se na djelu »malog pisca s ruba književnosti« izražavaju važne ideje o prozi naraštaja i na primjeru iz zanemarene hrvatske književne tradicije pokazuje učinak nekih ideja T. S. Eliota na čitanje i razumijevanje suvremene književnosti.

Bile su uočljive također pjesme Vesne Krmpotić i Vlade Gotovca, a tiskana pjesma Stanka Juriše dokazuje da je širina prihvaćanja modela suvremene književnosti u časopisu »Međutim« mnogo šira no što bi se to moglo očekivati od racionalizirane strogosti Slamniga i Šoljana.

Njihov odnos prema suvremenoj hrvatskoj književnosti vrlo je tolerantan i dobrohotnost prema kolegama pjesnicima velika, a procjene razložnije od onoga što se tada pisalo u smislu tumačenja i razumijevanja moderne poezije.

Autorima je osobito smetala niska razina kritičkih i esejističkih priloga, o kojoj bez truna ironije pišu da je »stvaralački dio ipak bio kvalitetom i karakterom snažniji, jer se u njemu tu i tamo moglo naći istinski dobrih i odmjerenih stvari, što je vrlo rijetko vrijedilo za polemike«. Ostaje hipotetičko pitanje što se nakon dva tiskana broja časopisa moglo očekivati.

Kada »Krugovima« spočitavaju da su objavili pjesme u prozi Tina Ujevića, to objašnjavaju činjenicom da je Tin tek manjem broju uzor, što ne mijenja činjenica da su objavljeni tekstovi »izrazito slabe stvari«.

Osporavaju također vrijednost pjesme Jure Kaštelana, a za tiskanje dviju pjesmica Saliha Alića ne mogu dokučiti razloge.

Da bi pojasnili svoja stajališta oslonit će se i na brojke statistike: »Ljudi koji su stvarno pripadali grupi oko ‘Krugova’, pišu«, »mogu se ograničiti na jedno desetak imena, koja su se pojavljivala u većem broju, iako se ni jedno ime nije u dvanaest brojeva ‘Krugova’ pojavilo više od pet puta.« Evo tih ljudi: Vlado Gotovac, Dubravko Ivančan, Radovan Ivšić, Stanko Juriša. Ivan V. Lalić, Miroslav Slavko Mađer, Nikola Milićević, Slobodan Novak, Čedo Prica, Josip Pupačić, Ivan Slamnig, Milivoj Slaviček, Antun Šoljan, Đuro Šnajder, Zlatko Tomičić i Irena Vrkljan.

Također tvrde da su još neki objavili poneku pjesmu, ali one po njihovoj prosudbi ništa ne mijenjaju i nastavljaju s bodovanjem: »pisci na listi ustvari su pisci koji sačinjavaju ne samo poeziju ‘Krugova’ nego i poeziju cjelokupne mlađe generacije hrvatskih književnika (pored još dva, tri imena kao što su Boro Pavlović ili Vesna Krmpotić, Vesna Parun).

U podrobnijem opisu krugovaša autori kreću korak dalje pa traže odgovor na uvijek zanimljivo pitanje. »Koji je osnovni ton poezije u ‘Krugovima’? Prije svega mora se reći, da među navedenim ljudima ima vrlo mali broj onih koji se mogu svrstati u neku grupaciju, malo onih koje bi se moglo staviti u neku grupaciju, malo onih koje bi mogli staviti, barem s praktičnih razloga, pod istu kapu. To ne govori da su recimo svi svi ti ljudi velike pjesničke individualnosti, da ne podnose nikakvih okvira, nego su ti ljudi većinom bez teoretske podloge, da nemaju nekog određenog cilja, ma kakav taj cilj bio, i da ne znaju što hoće. Svaka poezija mora imati stanovitu podlogu, pa makar i samo praktične prirode, znanje što autor želi postići, što želi reći i kako želi reći, ne samo za pojedinu pjesmu, nego i za period njihova rada. Pisanje pjesama u mlađim danima vjerojatno je ograničeno na čisto osjećanje koje se pokušava izraziti, ali pjesnik koji nastoji da osvoji svoju fizionomiju, da postigne nešto, recimo u tehnici pisanja ili u izražajnim mogućnostima ili u savladavanju jednog doživljaja, mora raditi po nekom sistemu. Taj sistem rada, teoretska podloga, gotovo da nije primjetna u djelima navedenih pjesnika, osim u nekim iznimkama. Cijelu grupu karakterizira i izvjesna dezorijentacija. I što takva ili slična zbunjenost karakterizira i mnoge od pojedinih članova grupe, koji ne samo da nemaju ni ličnih karakteristika, čitalac samo po imenu zna kome pripadaju pjesme. Sve je to dobro vidljivo u ‘Krugovima’. Navedimo samo nekoliko primjera.« I dalje se bave poezijom, pa svega dvije, tri stranice dalje čitamo: »Općenito slika poezije mladih u ‘Krugovima’ nije jako ružičasta. Revolucionarna, eksperimentalna borba za novo nije uzela maha na stranicama tog časopisa. Ne plediramo time za vjetrogonjastu borbu pod svaku cijenu nego za ozbiljnu borbu, traženje, naporno savladavanje izvjesnih problema. Ni tehnički, ni tematski; ta poezija nije prikazala ništa istinski novog; to je bilo samo prirodno zbunjeno pisanje zbunjenih ljudi. Nije bilo ni jednog određenog imena u koje bi se suradnici ‘Krugova’ ugledali.« Moramo reći da ni proza tiskana u »Krugovima« nije abolirana.

I za Badessu madre Antonia Slobodana Novaka, premda hvale piščevu rečenicu ipak konstatiraju da je pisana u »starom dobrom stilu, dok prozu Bolesna od samoće Vlatka Pavletića smatraju »primitivnim pokušajem«.

Pri kraju odlučno pisana teksta čitamo: »Ponavljamo da ocjenjujući pojedina djela mladih ljudi u ‘Krugovima’ ne ocjenjujemo njihov cjelokupni rad, nego rad časopisa.

‘Krugovi’ su zaboravili da je časopis isto tako takvo jedinstveno tijelo kao i umjetničko djelo i da mora imati izvjestan oblik i izvjesnu liniju razvoja. Šareni bastardni list ‘Krugovi’ i onakav kakovim ga mi vidimo i kakav je on u očima široke čitalačke publike, nije mogao vršiti funkciju glasila cjelokupne mlade literature. Žalosno je da se samo upropastio časopis koji je na početku imao za sebe i publiku i suradnike i koji je imao tako dobru podlogu i da ih je vrlo malo iskoristio. Časopis nikad nije imao svojih pravih prijatelja ni svojih pravih neprijatelja, a to je najgore što se za njega može reći«...

Zaključimo, svi tekstovi suradnika i urednika koji su bili tiskani u časopisu »Međutim« imaju vrijednost i danas tvore integralni dio opusa Gotovca, Slamniga i Tomičića, a mnoge značajke suvremenika o kojima su pisali kritički ostaju i danas značajke opusa kritiziranih.

I sâm sam bio među malobrojnim kupcima koji su odvojili 50 dinara, da bih se uvjerio da i disidenti imaju pravo na vlastito i različito mišljenje. Još i danas osjećam srh koji je prošao mojim tijelom kad sam prvi put pročitao Slamnigove pjesme Ubili su ga ciglama i Evanđelisti ili dojam koji sam stekao čitanjem Šoljanova Pustinjaka. Bile su to ljubavi na prvi pogled, one koje se ne zaboravljaju.

Iako ni Šoljan ni Slamnig u svojim opservacijama i meditacijama o časopisima »Međutim« i »Krugovi« mnogo ne govore o ondašnjem književnom životu, moguće ga je na temelju njihovih stajališta u nekim aspektima rekonstruirati, što mi nije pošlo za rukom pri čitanju memoarskih Prisjećanja Vlatka Pavletića, u kojima on svjedoči o mnogim momentima novije hrvatske povijesti u kojoj je uloga književnosti neznatna, gledano iz njegovih zapisa nezanimljiva i nedostojna u kontekstu epohe.

Usporedimo li danas neke brojeve prvoga godišta »Krugova« s onim što je pružao »Međutim«, čini se kao da nije riječ o istom književnom razdoblju jedinstvene književnosti.

Branimir Donat