Melankolični egzistencijalizam

Melankolični egzistencijalizam

Fanny i Alexander (Fanny och Alexander), 188 min, Švedska, 1982, Pa-dora

Kontemplativan, ozbiljan i spor, ati­pi­čan u ekstravagantnu supostojanju stvarnosnog i magijskog, gotičo-mor­bidno-sablasnoga, interakciji duhova i živih, nostalgičnog i ironično-humor­nog, elegantnog i intimističko-emotiv- nog – kao da je sastavljen od dijelova nespojivoga, veliki raskošni obiteljski ep (Oscar za najbolji strani film, um­jetničko vodstvo, kostimografiju i fotografiju Svenu Nykvistu) Fanny i Alexander ujedno je izraz cjelokupnoga filmskog promišljanja Ingmara Bergmana, odnosno elanom toliko životno i studiozno promišljeno djelo kao da ga nije radio autor u kasnim go­dinama života. Njegov svijet svijet je rigidnih religijskih uvjerenja, vječno postavljanih egzistencijalističkih pitanja o smrti i Bogu, ljubavi i braku, nevjeri i strasti, umjetnosti i religiji, osamljenosti i duhovnoj krizi. I ovaj redateljev klasik bremenit je znanom bergmanovskom ikonografijom i estetikom – nezao­bilaznih asketskih interijera, mračnih tonova, prigušenih boja, otkliznuća u snovito, krupnih planova protagonista bogate psihološke simbolike. Ta seriozna tegotnost strindbergovsko-svedenborgovskih melankoličnih nagnuća počesto je Bergmanu (a poglavito njegovoj publici) prišivala etiketu intelektualnoga snobizma, pseudo-artističkog elitizma i ko­jekakva isprazna kulturnoga prenemaganja – suvišno li je reći, nepravedno. Svakako jedno od velikanovih remek-djela, Fanny i Alexander film je božićnoga ugođaja i, kao takav, iako nesporno za sva vremena, idealan upravo za ovo doba godine.

Antologijski roadie

Goli u sedlu (Easy Rider), 95 min, SAD, 1969, Blitz

Marlon Brando u Divljaku (1954) svakako je začetnik motoristič­kog/bud­dy podžanra filma ceste, koji je procvat doživio upravo šezdesetih godina, vrhunac ostvarivši s Golima u sedlu Dennisa Hoppera. Riječ je o kultnom klasiku, antologijskom ostvaraju koji pronoseći ljepotu slobode i otvorene ceste te protest i pobunu svojstvenu razdoblju, slavi svjetonazor hipijevske subkulture šezdesetih – drogu, seks i rock ‘n’ roll. Poseban kuriozitet filma nastup je Jacka Nicholsona u jednoj od prvih uloga; njegov originalan, zajedljivo-opušteni stil, kaže trivia, toliko se svidio publici da je izazvao svo­jevrsnu senzaciju.

Eksperimentalni grindhouse

Planet terora (Planet Terror), 110 min, SAD, 2007, Discovery

Duhovita i poprilično krvava posveta trash-filmovima grindhouse-kine­mato­grafije, Planet terora Roberta Rod­rigueza u matičnim se Sjedinjenim Državama eksperimentalno prikazivao u paketu s još jednim uratkom jednaka nadahnuća – onim Otporan na smrt Quentina Tarantina, upravo pod naslovom Grindhouse. Parodija eksploatacijskog žanra, Planet terora uistinu je ispunjen svime što žanr zahtijeva – bom­bastičnim i pamtljivim B-junacima (bivša plesačica s mi­traljezom na­mjesto noge), senzacionalističkim borbama sa zombijima, nago­milavanjima i pretjerivanjima svake vrste (poglavito u krvi i odvratnostima); s posebnim tretmanom filmske vrpce – oštećenjima, blijeđenjima, čak posvemašnjim topljenjima. Zabava, ali samo za gorljive obožavatelje trasha.

Snažan moralitet

Amazing Grace, 117 min, Velika Britanija / SAD, 2006, Blitz

Moralno izrazito markantan pojedinac britanske, ali i svjetske povijesti, William Wilberforce (1759–1833), reformator društva, borac protiv trgovine robljem i robovlasništva, ali i mnogih drugih stavki nužnih za boljitak društvenog sustava (osnovao je i društvo za zaštitu životinja) u ekranizaciji Michaela Apteda dobio je dobrohotnu odu svojoj divljenja vrijednoj osobi; u interpretaciji pak Ioana Gruffudda moduliranu i iskrenu interpretaciju. Unatoč uočljivim slabostima (ponešto nespretno povezani flešbekovi sa sadašnjošću, glomazan, a opet trom scenarij, nedovoljno razrađena karakterizacija – čemu se krivac može tražiti i u velikom broju likova, šepav, nedosljedan ritam radnje, opći dojam da gledamo moralitet), Amazing Grace film je koji nije teško simpatizirati – poglavito zbog uvijek čarobnih britanskih velikana – od Alberta Finneya, Billa Patersona i Michaela Gambona preko Ciarána Hindsa do izvrsnih mladih snaga Romole Garai i Benedicta Cumberbatcha.

Katarina Marić