Maurice Béjart: Poruka za Međunarodni dan plesa 1997.

Dvadeseto stoljeće, koje se upravo bliži ispunjenju svoje sudbine, uistinu je potvrdilo ono što sam izjavio pedesetih godina, a što je tada dočekano s ponešto podsmijeha – da je ovo stoljeće Plesa.

Prije sto godina pojavila se jedna žena, ludi genij, gotovo naga pod velovima, slobodna i veličanstvena; Isadora Duncan svojom silovitom energijom uskovitlala je sve tradicije i prihvaćene ideje o baletu.

Ruski baleti Sergeja Diaghileva pokrenuli su vlastitu revoluciju u koju se slila kreativna energija najvećih genija epohe – glazbenika, slikara i koreografa. Od trenutka kada se Ples, ta uspavana ljepotica, probudila, bez prestanka osvaja novu publiku i nove zemlje diljem svijeta.

Različiti koreografski trendovi susreću se, novi se stilovi razvijaju, isprepleću i sukobljavaju ili stvaraju hibridne forme. Moglo bi se reći da su koreografi u ovom stoljeću bili jednako brojni kao operni glazbenici u prošlome.

Mlada i živa publika koja podupire nove pothvate zauzela je mjesto prijašnjih baletomana. Ples se odjednom natječe s dvama velikanima ovoga stoljeća – sportom i filmom.

I ples je sport, ali je istovremeno i više od sporta jer on sjedinjuje radost napora i natjecateljski duh sporta s emotivnim i duhovnim životom. Ples nam, poput filma, nudi slike – brze, ganutljive, živopisne, apstraktne ili dinamične slike, koje našem egu daju ritam.

Ovo će stoljeće umrijeti. Neka žive Ples i Plesači i oni koji svoje biće traže svojim tijelom!