Lukavo potkopavanje

»Tvrđa«, časopis za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti, 1–2/2007, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb 2007.

Drugi se život »Tvrđe« kao časopisa o suvremenosti u području vizualno-teorijskoga i kulturnoga već u uvodniku prividno izjašnjava zamorom tema. Istina ipak više korespondira s mišlju Leva Manovicha, jednoga od autora u ovome broju, o novoj situaciji oslikanoj odnosom prema medijskim praksama, sredstvima izražavanja i teorijskim preispitivanjima.

Pa s čim onda dalje? Dok se prošli broj gotovo u potpunosti posvetio problematiziranju tijela i vizualnosti, u ovome se broju zapravo ne osjeća spomenuti fingirani zamor nego želja da se ne nastavi s iscrpljivanjem poznatoga. Zato je i u svim teorijski raznorodnim tekstovima prisutna određena analiza post-situacije, gdje taj prefiks ne znači samo još jedan izam (u cijelom broju gotovo se i ne spominje bilo što post-ističko) nego promišljanje perspektive.

Stoga je simptomatično što se počinje s Gillesom Lipovetskyim, koji nakon Lyotarda i njegova tematiziranja postmoderne težište prebacuje dalje, na razvoj nakon postmodernističkoga društva koje on zove hipermodernističkim. No, dok Lyotard lukavo potkopava suvremenost kritičkim odnosom povijesti i jezika, Lipovetsky kritički prebacuje težište na pojavne katastrofe post-postmodernizma. Detektira ih u dvama danas još prevladavajućim, u iskušenju sam reći, fenomenalnostima velikih naracija društva smještenim u modi i luksuzu. Povijesna i kritička analiza tih dvaju fenomena otkriva društvo razočaranja, njegovo je vrijeme era praznine, a njezin je pravi predstavnik tegobno neuspjela verzija homo felixa suvremenog post-medijskog svijeta. No, ta se kritika ne iscrpljuje u još jednoj pesimističkoj egzaltaciji o suvremenosti (što je posebno vidljivo u intervjuu s autorom), već u poticajnom promišljanju mogućnosti izlaska iz suvremene krize čovjeka. Na to se posebno simpatično (ili ne?) nadovezuje posljednji tekst u »Tvrđi« (Hans Till), koji veselo progovara o zaboravljenim vrlinama i vremenima dekadencije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, koja se, čini se, kao povijesno-kulturna pojava dobro smješta u sredinu između visoko zahtjevnih teorijskih analiza suvremenoga društva i svakodnevne ignorancije ispraznosti luksuza, primjerice.

Zanimljive transformacije medijske i estetske povijesti opisane su u tekstovima spomenutoga Manovicha, teoretičara medija koji povezivanjem medijske avangarde iz 1920-ih i one iz 1990-ih daje još jedan zanimljiv prilog medijskoj arheologiji, ali i obrise društva koje lagano napušta razdoblje medijske pismenosti. Tekst W. Mitchella o odnosu prema medijima i dobu medijskog krajolika nakon McLuhana trezveno upozorava da su mediji kako povijesnost tako i jezik s kojim se kritika teško nosi.

Temat o psihoanalitičkom propitivanju krivnje bavi se mogućnošću njezine probitačne i problematične sudbine u demokratskim društvima. Teška se pitanja krivnje posebno ocrtavaju u tekstovima koji se bave odnosom krivnje, neuroze i depresije, ali i zahtjevnim (samo)propitivanjem mogućnosti povijesne emancipacije općeljudske i njemačke svijesti o povijesti nakon jedinstvena iskustva holokausta i nacionalsocijalizma. Uz dva prijevoda Jacquesa Derridaa, bloka o Žižeku i kinematografiji, te o neoljevičarskoj ontologiji ostaje nešto malo više mjesta ovaj put i za prozu.

Dok uvodnik prividno zastaje u mjestu da bi se postavilo pitanje o smjeru, tekstovi potvrđuju daljnji razvoj jedne post-situacije društva i teorije. Nedvojbeno, to je promišljanje vjerojatno potaknuto otvaranjem novih teorijskih tema u časopisu i predstavljanjem novih autorskih refleksija o onome što se i u tematskom značaju ovog časopisa pojavljuje kao jedan put o kojem se žele položiti računi da bi se osvježeno i promišljeno nastavilo dalje. Netom održani simpozij o vizualnoj konstrukciji kulture u organizaciji istoga časopisa i objavljivanje novih knjiga u istoimenoj biblioteci vjerojatno iziskuje potrebu propitivanja zrelosti vlastitoga puta, što se ovim brojem htjelo i naglasiti.

Snježan Hasnaš