LITERARNA SEKCIJA

LITERARNA SEKCIJA

Tamo negdje sedamdesetih godina kružila je dosjetka kako bi u okviru Društva književnika Hrvatske – tada jedine naše udruge pisaca – trebalo osnovati literarnu sekciju. Kao i svaka dobra doskočica, i ova je imala u sebi i satirični žalac i zrno istine. Satirični žalac sastojao se u tvrdnji da bi trebalo posebno organizirati one književnike koji ipak nekoga vraga pišu. A zrno istine ležalo je u zapažanju da se književno i literarno bitno razlikuju.

Jer, zašto nitko nije predložio da se osnuje književna sekcija, nego baš literarna? Odgovor je više nego jednostavan: zato što književne sekcije ne postoje, nego postoje samo literarne, takav je običaj i takva je terminološka tradicija. Literarnu sekciju – koja se uvijek tako zvala – imala je tada svaka škola, a također i mnoge tvornice, umirovljenički domovi i narodna sveučilišta. Ali nije riječ samo o tome. U imenovanju takvih grupa nije najvažnija bila inercija; važnije je bilo to što su ljudi jasno osjetili da književnost i literatura nisu isto, ni u imeničkom ni u pridjevskom obliku.

Jer, kad se kaže književnost, onda se pritom misli na tekstove koji pripadaju umjetnosti riječi. Isto tako, kad se kaže da nešto nije književnost, onda to znači da to nema umjetničke kvalitete ili da nije uspjelo u pokušaju da te kvalitete ostvari. Književnost čovjek čita iz vlastite inicijative.

Drugačije je s literaturom. Taj termin obuhvaća prije svega stručne knjige, a sasvim rijetko – i u posve osobitim kontekstima – i umjetničke. Zato se govori npr. o ispitnoj literaturi, a također i o filozofskoj, medicinskoj ili geodetskoj literaturi. Literatura se čita zato što se mora.

Čovjek bi očekivao da se nešto slično zbiva i s pridjevima koji su izvedeni iz te dvije imenice, pa da ono što je književno bude umjetničko, a ono što je literarno da ne bude. Međutim, nije tako, ili barem nije sasvim tako.

Pridjev književni, osobito onda kad se odnosi na starija razdoblja, teži da obuhvati sve što se tiče knjiga, bez obzira na to jesu li te knjige umjetničke ili nisu. Zato su nekad davno osnovali Pedagoški književni zbor – instituciju koja okuplja nastavnike i bavi se njihovim stručnim problemima – dok se u današnje vrijeme sve više širi krug knjiga koje se bez terminološke pogreške mogu nazvati književnim djelom.

U drugu ruku, termin literaran odnosi se i može se odnositi isključivo na beletristiku i na ono što je u njoj umjetničko. Zato se za neki novinski članak može kazati da je odveć literaran, pa se čak i za nečije poglede na ljude i pojave može kazati da su literarni, i to onda znači da su ti pogledi pomalo nerealni, više onakvi kakvi su u književnosti nego onakvi kakvi su u životu.

I još više od toga: ispada da je tekst za koji se kaže da je književan zapravo načinjen onako kako se književni tekstovi pišu, da, dakle, slijedi nekakve uzuse i konvencije, i da pri tome doseže stanovitu kvalitativnu razinu. U drugu ruku, kad se za neki tekst kaže da je literaran, onda se želi reći da je prožet emocijama, da je iskren, a često i da je papirnat, što znači ne osobito vrijedan.

Ukratko, književnim se naziva ono što ima stanovito društveno dostojanstvo, a literarnim ono što na to dostojanstvo samo pretendira.

Otuda onda dolazi naziv za literarne sekcije. One su udruge amatera, dakle ljudi koji se književnošću bave iz ljubavi, a ne radi statusa ili radi zarade. Ili, još određenije: ono što članovi tih sekcija pišu potrebnije je njima samima nego komu drugome. Kod pravih je književnika, dakako, obratno, ili bi barem moralo biti, jer se pretpostavlja da ono što oni pišu treba i društvu kao cjelini. U tom smislu, u nazivu literarne sekcije nije važan samo pridjev, nego i imenica: kad se nešto nazove sekcijom, onda se time naglašava kako je to nešto posebno, odvojeno od svega ostalog, nešto što je važno samo onima koji su u sekciju i sami učlanjeni. Doduše, sudjelovanje u literarnoj sekciji može biti priprema za ulazak u pravu književnost, ali to onda od čovjeka traži da se promijeni. Da promijeni i način na koji piše i način na koji književnost doživljava.

A kad se to zna, onda je jasno i na što je zapravo ciljala ona doskočica. Njome se htjelo reći kako Društvu književnika nedostaju ljudi koji će se literaturom baviti iz ljubavi i duboke unutrašnje potrebe, ne vodeći računa o koristi, nastojeći postići neke estetske ciljeve, ne držeći se konvencija i iskazujući spremnost da se za vlastiti rad žrtvuju. Koji će, ukratko, postupati onako kako se postupa u literarnim sekcijama.

Ali, ta je dosjetka bila dobra samo za ono vrijeme. Danas ona više ne bi imala smisla.

Jer, nitko više ne želi da ga shvate kao amatera, kao nekoga tko piše zato što je to njemu potrebno. Svi žele da na njih gledamo kao na ljude koji pišu za nas i koje zato moramo platiti i priznati im stanoviti ugled. To je i razlog što više nema ni literarnih sekcija s njihovim naglašavanjem amaterizma. Mjesta gdje se takvi amateri okupljaju sad se zovu književne radionice, škole pisanja ili kako drukčije, samo da ne budu literarne sekcije. Jer, literarnost, eto, ni njima više nije draga.

A možda je riječ naprosto o tome da je ona literarna sekcija s početka priče napokon ipak osnovana? Jer, danas nemamo samo jedno književničko društvo, nego imamo dva. I svako od njih odnosi se prema onome drugom kao literarna sekcija prema profesionalnoj udruzi.