Lerovska Heloiza

Lerovska Heloiza

Unatoč ponekad prenaglašenoj hermetičnosti simbolike, dubrovačko je kazalište, tako dobilo predstavu koja potiče na razmišljanje, kojoj svrha nije tek zabava i koja, svakako, donosi estetiku drukčijeg i novog

U dubrovačkom Kazalištu Marina Držića 14. prosinca premijerno je izvedena monodrama Heloiza Heloizi Davora Mojaša nastala prema Abelardovim pismima Heloizi. Predstava Davora Mojaša okosnicu ima u, vjerojatno, najpoznatijoj srednjovjekovnoj ljubavnoj priči – nesretnoj sudbini pariških skolastičkih ljubavnika 12. stoljeća – filozofa i teologa Pierra Abelarda i Heloize – prelijepe nećakinje Fulberta, kanonika katedrale Notre Dame.

Pišući monodramu, koju je i režirao, Mojaš se vraća temi žene. Riječ je o razdoblju skolastičke filozofije, početaka racionalizacije Aristotela, doba koje ljubav kao romantičnu ljubav, a kamoli onu erotičnu, i ne poznaje. Pojavljuje se tada i začudni Pierre Abelard – zagovarajući, ispred svoga vremena, konceptualistički nominalizam, vjeru u razum – koju će, u potpuno drugom obliku u 13. stoljeću, preuzeti i Toma Akvinski. Događa mu se romantična ljubav u vremenu koje poznaje ljubav samo kao karitativnu ljubav Božju, romantika nepovratno vuče prema putenosti, putenost je grijeh. A grijeh je u središtu tadašnjega svijeta. Abelard propovijeda kako je grijeh u nakani, u pristajanju na ono što ne dolikuje, dok ljudi osuđuju grešnika – ono vidljivo – a ne sam grijeh. Heloiza je upoznata s Abelardovim učenjem, uostalom bila mu je i učenica, dok nije postala ljubavnica. Ona zna za Abelardove temeljne etičke postavke, na grijeh putenosti pristala je već u nakani, samo izvršenje grijehu ništa više niti dodaje niti oduzima. Autor i redatelj predstavu stoga i naziva Heloiza Heloizi.

Izmira Mima Brautović, koja je ovom predstavom obilježila 35 godina glumačkog rada, dobro je nijansirala sva Heloizina duševna i tjelesna stanja, uz povremene dinamičke oscilacije. Mima Brautović naglašava vlastitu osamljenost, izgubljenost, putenost koja je morala umrijeti nakon ljubavnog čina. Iako sama na sceni, osim tekstom, zaokupljena je i višeznačnom simbolikom – od svjetovnoga do redovničkog kostima, od djevojačke sobe, preko oltara i stola, do vlastitog zrcalnog odraza, dok nad njom visi riba. Otkupljenje ili tek nada? Za Davora Mojaša karakteristična je lerovska estetika sveobuhvatna prožimanja izgovorenoga, vizualnog (maštovita, simbolikom prepuna, no i funkcionalna scena te odredbeni kostimi Marina Gozzea) i auditivnog (glazba Paole Dražić Zekić koja označava i vrijeme i psihološke razdjelnice).

Unatoč ponekad prenaglašenoj hermetičnosti simbolike, dubrovačko je kazalište, tako dobilo predstavu koja potiče na razmišljanje, kojoj svrha nije tek zabava i koja, svakako, donosi estetiku drukčijeg i novog.

Tomislav M. Bonić