Lavanda na sjeveru

Lavanda na sjeveru

Ne treba ni spominjati da i sama gradonačelnica i mnogi žitelji Koljnofa govore hrvatski. I mnogi su natpisi na hrvatskom, ima i dvojezičnih, a na groblju i spomen-pločama s popisima stradalih u Prvom i Drugom svjetskom ratu, ovdje i u Austriji, uklesan je niz, ponegdje gotovo u cijelosti, naših prezimena: Carić, Barišić, Marinković, Ladić, Popović, Miletić, Shafranić, Gojaković, Mersić, Klemenčić, Valentić, Grubić, Krušić... – pisanih raznoliko, ponegdje sa završetkom na ch, negdje tz, negdje ts, a negdje i s našim ć. I uslužni šef restorana Janos Pinezits, koji se brinuo za nas sa šutljivom konobaricom, rodom s granice prema Ukrajini, govori hrvatski tako da Hvarani ni na trenutak nisu osjetili da su prešli Dravu

Doći u Gradišće, austrijski Burgenland, zemlju gradova, za svakoga Hrvata znači ujedno ući u povijest vlastitog jezika, i to ono njegovo razdoblje na kojem je počinjala hrvatska umjetnička književnost. I sami svjedoci hoda jezika vremenom i pritisaka na – da upotrijebimo sjajne poetske sintagme T. P. Marovića – jazik ditinjstva, odnosno ditinjstvo jazika, tek se među našijencima u Burgenlandu iznenadimo koje smo sve lokalne riječi, izraze i fraze zaboravili, a naši su ih preci uspjeli u svojoj oskudnoj prtljazi ponijeti u tuđinu kao najveću dragocjenost. Tu, u Gradišću, u hladnijoj klimi, jače se osjeti koliko je jezik zapravo živ organizam, ali istodobno i otporan na sve vrsti pritisaka i vremena i okoliša (u ovom slučaju germanizacije) i procesa erozije koji mu iz vokabulara, ali i svega čime se jedan jezik razlikuje od drugoga, izbijaju odlike ne samo govora nego i sveukupnog života entiteta kojemu pripada i čiji je subjekt, temelj identiteta.

Osjetili su to članovi Hvarskoga pučkog kazališta na svom gostovanju među gradišćanskim Hrvatima jednako kao i prije 22 godine, kad je većina ekipe prvi put gostovala među gradišćanskim Hrvatima. I tada su Hvarani, koji se ponose starim teatrom iz 1612, najstarijom kazališnom zgradom u izvornom obličju sačuvanom u Europi, posredovanjem Slobodana Prosperova Novaka, također Hvaranina, u deset dana u deset crkava igrali svoj scenski hit, Prikazanje života Sv. Lovrinca Mučenika, s kojom su osvajali niz nagrada i bili obasuti komplimentima, ne samo kao prvaci u amaterskoj konkurenciji nego i uopće, kao ansambl koji može najcjelovitije i najpreciznije izraziti i jezik i duh 15. stoljeća, kad je djelo nastalo.

Uspjehu njihove pučke predstave, neprijeporna kulturnoga čina, pridonijelo je i to što ju je režirao danas nažalost pokojni Marin Carić, i sam ponikao iz njihovih redova, redatelj koji je najtočnije znao osjetiti strast i umijeće svojih vršnjaka još tamo 1969, kad je predstava prvi put postavljena na scenu tada osnovane hvarske kazališne družine. Nije novo reći da Hvarani tekstove predaka imaju u genima kao baštinici sjajna vremena u kojem je Hvar, odmah iza Dubrovnika, bio jedna od povijesnih kulturnih metropola hrvatske kulture i jazika.

Prikazanje života Sv. Lovrinca Mučenika odigrali su Hvarani u gotovo četiri desetljeća blizu dvjesto puta i to je, kako kaže Milan Lakoš, voditelj ekipe, nakon Queneauvih Stilskih vježbi najstarija predstava koja još živi na hrvatskoj sceni. U Carićevoj postavi stilizirano pučko prikazanje igraju bijeli i crni bratimi, koji tumače i ženske likove, predstava se izvodi pred oltarima crkava (odveć je hladno da bi se to činilo pred crkvenim vratima), a glumci govore i didaskalije. Igru, u kojoj je prikazan martirij Sv. Lovrinca, papina blagajnika (papu Sista igra Prošper Miličić, a Lovrinca Nikša Kraljević), nakon povorke i pjesme bratima otvara Angel (mali Klemente Zaninović), a u predstavi je posuđen i Hudoba, vrag (Joško Martinić) iz srodne predstave Muka Sv. Margarite (oba se teksta hipotetički pripisuju majstorskom peru naših vrsnih začinjavaca kao što su Marulić, Hektorović i ini). Na ovoj turneji Hvarani su ne manje vrsno igrali i Hektorovićevu eklogu Ribanje i ribarsko prigovaranje, još jedan hvarski kulturni hit, koji je 1982. za scenu također adaptirao i režirao Marin Carić (trodnevni ribarski putopis od Staroga Grada do Nečujma na Šolti i natrag, čitan iz vizure konobe, podijelio je tako da svaki lik u svakom danu igra drugi glumac), a prikazana je blizu stotinu puta.

Doći ponovno u Gradišće, s pomlađenom ekipom (u predstavi igra sedam dječaka koji su rođeni znatno kasnije od spominjanoga gostovanja) i s obnovom nekih likova, jer su neki njihovi nositelji već pokojni, znači nužno prisjetiti se svega što su tada mlađi i vitalniji Hvarani doživjeli. Tada je i logistika u Burgenlandu bila intenzivnija, zacijelo zahvaljujući i autoritetu S. P. Novaka, tada gradišćanskoga zeta. A bilo je i neko drugo vrijeme, internet je za mnoge bio nepoznanica, društveni život bio je na većoj razini, ljudi su manje buljili u ekrane, a više išli u kazalište, priređivali društvene plesove i zabave. Život je bio jeftiniji, a ljudi srdačniji i manje zauzeti svojim brigama. Čak je i prezauzeti živahni župnik Branko Kornfeind, koji zna jednako dobro baratati i kaležom i električnom gitarom, a k tomu je i strastveni plesač i pjevač hrvatskih jački (pjesama), bio s Hvaranima samo na prvoj predstavi, u Kophazi, gdje je dakako i zajačio uz gitaru, a kako je to, uz kolače i toplo vino, bio blagdan paljenja prve svijeće u prvoj nedjelji Adventa, zapjevali su i Hvarani Pero Garlica, Marinko Jurić, Ivica Tajnikov, Braco Miličić, Vice Zaninović i Toma Hlap pretvorivši se učas u dopadljivu klapu.

Novi boravak Hvarana među našim sunarodnjacima prošao je u znaku lavande, na osobitu radost Ivice Tomičića Tajnikova, člana družine i uzgajivača mirisne biljke nježnih ljubičastih cvjetova. Ona je, naime, dala ime pansionu u Koljnofu (Kophaza) u Mađarskoj na granici s Austrijom, blizu Soprona, koji je s pedesetak tisuća žitelja središte ovog kraja sa živopisnim središtem i vidljivim uspomenama na Liszta, Haydna i druge povijesne veličine, iz kojega će se – kad se 21. prosinca po Šengenskom ugovoru od carine oslobodi prolaz – moći slobodno, bez putovnica ići u Austriju. Pansion lavandina imena postao je sjedište hvarske ekipe, odakle se odlazilo u Austriju i Slovačku, na nastupe u crkvama gdje su ih ljubazno primali lokalni župnici, farnici. Vlasnik pansiona je dr. Ferenc Payrits, zubar našijenac, koji izvrsno govori hrvatski i koji je Hvarane rado proveo kroz Sopron i okolicu.

Inače, preko puta pansiona je Kulturni dom (piše baš tako!) i osnovna škola koja nosi ime Mihovila Nakovića, pisca, školnika i skladatelja (1840–1900). Ravnateljici škole Angnici Šarkozi Lakoš je uručio podosta knjiga u izdanju »Slobodne Dalmacije« i »Jutarnjeg lista«. Ne treba ni spominjati da i sama gradonačelnica (a Poglavarstvo je baš preko puta pansiona) i mnogi žitelji Koljnofa govore hrvatski. I mnogi su natpisi na hrvatskom, ima i dvojezičnih, a na groblju i spomen-pločama s popisima stradalih u Prvom i Drugom svjetskom ratu, ovdje i u Austriji, uklesan je niz, ponegdje gotovo u cijelosti, naših prezimena: Carić, Barišić, Marinković, Ladić, Popović, Miletić, Shafranić, Gojaković, Mersić, Klemenčić, Valentić, Grubić, Krušić... – pisanih raznoliko, ponegdje sa završetkom na ch, negdje tz, negdje ts, a negdje i s našim ć. I uslužni šef restorana Janos Pinezits, koji se brinuo za nas sa šutljivom konobaricom, rodom s granice prema Ukrajini, govori hrvatski tako da Hvarani ni na trenutak nisu osjetili da su prešli Dravu nakon što su na putu u zemlju valcera i za Bjelovarce odigrali i Prikazanje i Ribanje.

Bilo je dovoljno da Ralf-Jacky Milatić, u prikazanju strašni Cesar Decij, sa šoferima Gervasiom i Zoranom pokaže katalog predstave pa da austrijski i slovački carinici uglavnom s lakoćom propuste Čazmatransov autobus na odredišta gdje su Hvarani svakodnevno išli iz mađarskog Koljnofa: Pandorf, Čunovo, Trajštof i Gerištof te, dakako, u Beč, koji je bio vrhunac turneje, jednako kao i prije 22 godine. A doći u slovačko Čunovo i ne posjetiti 20 km udaljenu Bratislavu bio bi grijeh. Isto tako, trebalo je prošetati kroz Željezno, dakle Eisenstadt, glavni grad Gradišća, posvetiti se uspomenama na plemiće Esterhazy, zatim na Haydna, pa na biskupa Stefana Laszla, s kojim su se Hvarani onda imali priliku upoznati i družiti, a sada su mu posjetili grob u katedrali.

A u austrijskom Nikichu, po naški Filežu, trebalo je svakako posjetiti Anicu Kostyan u njezinoj kući atelijeru, keramičarku čija obitelj, muž, kći i dva sina, a jednako i svi susjedi, govore hrvatski kao da su jučer došli u ove krajeve. Dakako, ljubazni domaćini ispratili su Hvarane darujući svakomu po bocu muškata te poneki suvenir, nisu ni oni prošli bez darova u knjigama i CD-ima, a mnogi su Hvarani i pazarili... Lijepo je kad u tuđini čuješ svoj jezik i možeš na njemu komunicirati – onda si doma ma gdje se zatekao.

To zajedništvo u jeziku osobito je bilo vidljivo u Pandorfu, gdje su Hvarani za ručkom nakon predstave skupa s domaćicama (a one znaju sve tekstove napamet!) zajačili dalmatinske pjesme, Olivera, Gibonnija (u doba hvarskoga gostovanja Severina je u obližnjem Vincjetu imala dupke pun koncert)... U Gerištofu je domaćin bio župnik velečasni Stipe Mlikotić, koji je već 22 godine u Gradišću, a već treću godinu nasljeđuje 89-godišnjeg Jozefa Petrišića, koji je tu bio 63 godine farnik i još je aktivan, misio je i prije predstave. Don Mlikotić otkriva Hvaranima poveću natuknicu o Hektoroviću u jednom austrijskom leksikonu, koja je i pročitana za one koji slabije znaju hrvatski. No, one koji ne znaju hrvatski redovito se upozori na sadržaj te glazbu jezika.

Svuda gdje se kretala hvarska ekipa nailazila je na predbožićno raspoloženje, svjetlima okićena pročelja, prikaze Betlehema i okićene borove na trgovima, šarenilo dućana i izloga, rasprodaje te lokalne zabave na otvorenom. Najživlje je bilo, dakako, u Beču, na Straussovu lijepom plavom Dunavu, kojim je zemljake proveo Mirko Kovačić, bečki Hvaranin, a to je učinio i veliki prijatelj Hvarana Petar Tyran, književnik i novinar, član Društva hrvatskih književnika i glavni urednik »Hrvatskih novina«, tjednika koji na hrvatskom izlazi u Željeznom, a koji je, sa slikom, donio najavu ovoga gostovanja u zemlji valcera. Inače, granica Austrije i Mađarske mjesto je kolopleta zbivanja, svojedobno je bila jedno tlo, austro-ugarsko, pa su gradišćanski Hrvati, koji Hrvate iz starog kraja – da se razlikuju – zovu Hrvaćani, rasuti su dakle uz granicu dvije države te u obližnjoj Slovačkoj. Na tu tromeđu Hrvati su počeli stizati početkom 16. stoljeća, dakle u doba nastajanja i Prikazanja... i Ribanja..., pa je to i njihov jezik, sačuvan i konzerviran, obranjen od germanizacije, ungarizacije i svih drugih pokušaja, a ima ih i danas, možda više nego ikada, odnarođivanja, potiranja hrvatskog identiteta.

Nakon što su prošli Ringstrasse, prometnicu koja okružuje povijesnu gradsku jezgru, vidjeli izvana Stadtoperu i Burgtheater te parkirali uz Vijećnicu ispred koje je smješten veliki tradicionalni predbožićni sajam, Hvarani su prošetali cesarskim Bečom, preskupom Kärtnerstrasse do Stephansdoma, vidjeli još niz znamenitosti, a predstavu su odigrali u velebnoj crkvi Am Hof u najužem središtu grada, uz koje su smještena dva muzeja – urarstva i lutkarstva. Crkvu je 7. rujna ove godine posjetio i papa Benedikt XVI, a u crkvi, koja je predana na vlast hrvatskim franjevcima, svakodnevno se misa služi isključivo na hrvatskom jeziku. Župnik fra Ilija Vrdoljak s oltara je pozdravio goste iz Hrvatske, a isto je učinio i Petar Tyran, koji je Hvaranima do kasno u noć bio domaćin u Hrvatskom centru, onom istom koji su i prije 22 godine posjetili u Schwindgasse blizu dvorca Belvedere. Dakako, pjevali su i Hrvati i Hrvaćani u raspoloženju od kojeg se bilo teško odvojiti.

Jakša Fiamengo