Kraljevska ptica

Kraljevska ptica

Nakon Bourneova Labuđeg jezera sigurni ste da želite vidjeti svako njegovo djelo. A nakon Orašara, koji je zapravo njegova prva autorska intervencija u antologijska djela baleta, u to ste još sigurniji

Simbol klasičnog tzv. bijelog baleta, romantično i bajkovito Labuđe jezero očarava i uzbuđuje maštu, šapuće tajanstvene znakove i priziva iz podsvijesti i prasvijesti zapretena značenja. Izaziva na beskrajna tumačenja, objašnjenja i oživljuje uvijek nanovo.

No, bez obzira na mnoge više ili manje uspjele inačice, izmještanja priče u različita vremena i prostore, čini mi se da je tek Labuđe jezero Matthewa Bournea onaj pravi, dubinski pomak, koji ne zadire u glazbeno djelo, a opet ga scenski – bitno mijenja i osuvremenjuje.

Bourne vraća priču na nesretnoga kraljevića, uvijek premalena za golemi kraljevski krevet, osamljena u praznini kraljevske spavaonice i nemoćna pred dvorskim protokolom, čije je oličenje ozbiljna i hladna kraljica majka (istovremeno strastvena žena spremna za ljubavne avanture). Prestrašeno, ljubomorno, izgubljeno, neostvareno biće gubi se i kao sin i kao muškarac, a traženje ljubavi i samosvijesti unutar stalnih ograda, neprimjerenih noćnih dama, opasnih veza i dvorskih spletki, koje on nikada dokraja ne dokučuje, okružuje ga poput stalne snomorice. U takvu rastrojenu stanju nalazi se usred noći kraj gradskog jezera (na tabli piše Zabranjeno hraniti labudove) i očajno kreće prema vodi. I onda se pojavljuju: začudni, muški labudovi, muževni i lijepi, nagih mišićavih torza, opasni, slobodni, snažni, brzi, donose neviđenu, a tako točnu kvalitetu pokreta. Kraljevske, moćne ptice, (čijim se obličjem poslužio i bog Zeus!), plemeniti i okrutni, erotični anđeli predvođeni čudesnim plesačem Adamom Cooperom (onim koji kao odrasli Billy Elliot uskoči na scenu na kraju istoimenoga filma!) u svojoj su slobodi i moći sve ono o čemu nesretni kraljević sanja i čemu žudi: ljepota, sklad, sigurnost, muževnost, snaga.

U sceni na jezeru Bourne razvija svoju, sasvim novu poetiku labuđega plesa, ostavljajući male posvete ruskom predlošku poput duhovitog pas de quatour mladih razigranih labudova. I, rekla bih, jednu veliku: Nižinskom, bogolikom plesaču – ptici u prepoznatljivu motivu plesne figure, ovjekovječene na Cocteauovoj slici.

Kraj predstave neizbježno je tragičan u svijetu u kojem nema mjesta za krhke duše. U prividnoj sigurnosti raskošnog doma ona se lomi iznutra, i konačno puca, i tužni kraljević tek po napuštanju toga nesretnog i nespretnog tijela može poletjeti za prelijepim bijelim pticama.

Nakon Bourneova Labuđeg jezera sigurni ste da želite vidjeti svako njegovo djelo. A nakon Orašara, koji je zapravo njegova prva autorska intervencija u antologijska djela baleta, u to ste još sigurniji. Bourneov Orašar događa se u dječjem domu, dikensovskoj atmosferi, u siromašnoj sobi s nekoliko vojničkih kreveta i gomilom napuštene djece, a među njima je i Klara. Na Badnjak tamo dolaze dobročinitelji i donose darove, pa u tom smislu voditelji doma namještaju idilu dobro zbrinute djece. Uz dvoje potpunih negativaca, Dr. Drossa i Matron, dvoje je njihove razmažene djece, koja sve darove i slatkiše uzimaju sebi i još su ljubomorni na igračke kojih su se ipak domogli i siročići. Po odlasku bogatih gostiju Matron okićenu jelkicu jednostavno baca kroz prozor, a očajna Klara čuvajući svog lutka zaluta u snovitu priču, zidove koji pucaju, dječju pobunu i bijeg, čaroliju bijele noći i Slatki dvorac, u koji čak ni u snu nema pristupa (ulaz čuva veliki crnac) jer – nema pozivnice! Poznate plesne i duhovite teme međunarodnih poslastica izvedene su u sjajnom suvremenom obratu ne gubeći na autentičnosti. Sve uz ljubavnu priču, u kojoj Klara ne zapaža da je njezin oživjeli lutak zapravo dječak iz doma koji ju je stalno nježno pratio. Buđenje na hladnom podu gologa doma, prepoznavanje Orašara u živom dječaku i sjećanje na ljepotu sna i svijeta onkraj sirotišta poticaj su za hrabru odluku: dvoje mladih vežu plahte i zajednički bježe kroz prozor u božićnu noć…

Maja Đurinović