Komorna melankolija

Komorna melankolija

Neovisno o slabostima predstave, glumci očito uživaju u svojim ulogama jednako kao i većina publike

Umire li klasična dramska forma u razdoblju postmoderne sporije od najizdržljivijeg dinosaura? Na očigled, ako je suditi prema programima većine institucionalnih hrvatskih kazališta. Tek je odnedavno HKK Zadar počela s vlastitim dramskim produkcijama. Prva u novoj sezoni, premijerno je odigrana jednočinka Moja stara gospođa Isreala Horovitza, u režiji Mirka Šatalića i u izvođenju Marije Kohn, Jasne Ančić i sama redatelja.

Horovitz, autor poznat po subverzivnim, emocionalnim komadima, dugo je prisutan kao amblem njujorške kazališne scene još od sredine šezdesetih. Ponajprije poznat kao glumac, Šatalić se prihvatio režijske palice u produkciji koja je ostala vjerna izvorniku i poštivanju Horovitzeva teksta. Riječ je o komornoj, prigušenoj slici dekadencije i raspadanja obitelji čija se metastazirana tajna nazire u završnom samoubojstvu glavnog lika. Izvedba prati miran i ukočen crescendo skrivenoga zapleta, tek ponekad ispadajući iz ritma melankolije humorom ili Mathiasovim ludičkim pijanstvom. U takvu snatrenju klasičan patos i izvještačena manira svih izvođača guši emocionalnost i paradigmatičnost Horovitzeve drame. Veoma statični glumci jedino glasom i tekstualnim igranjem uspijevaju držati ritam svih sedamdesetak minuta. Veteranka Marija Kohn tek je ponekad živa, Jasna Ančić na rubu patetičnosti, a Mirko Šatalić ipak najsnažnije emotivan i tekstualno razularen. U sukusu svega, komorna emocionalka dobar je ishod za dramu takva pijeteta i priziva humanosti u rasapu svih oslonaca ljudi koji se utapaju. »Ljubav kao nedostižan san i lijek za sve bolesti uma«, pamfletski će i sama knjižica.

Neovisno o navedenim slabostima, glumci očito uživaju u svojim ulogama jednako kao i većina publike, koja i dalje pada na patos škole glume polaznika Zagrebačke akademije. U tome i jest problem ove produkcije. Na razini izvedbe, koja mora uključivati više od standardnoga poziranja, predstava bi se dojmljivije približila mimezisu za kojim tako otvoreno traga. Stoga mimezis da, patos ne. Nije to boljka samo zadarskih produkcija, nego, kako je navedeno i u uvodu ovog teksta, većine klasičnoga kazališta u nas. Ako je tekst sve što ostaje bitno u drami, onda bismo glumce zaista mogli proglasiti nosiocima teksta kako kaže postmoderna teorija, jasno u bitno drukčijem i radikalnijem izdanju.

Mario Županović