Književnost unutar šireg obzora

Književnost unutar šireg obzora

Branimir Bošnjak, Žanrovske prakse hrvatske proze. Od arkadijskog realizma do fantastičnog dokumentarizma, Altagama, Zagreb, 2007.

Nakon knjige Žanrovi žudnje, sabranih ogleda o kazalištu, radiodrami i televiziji, prije otprilike dvije godine, uslijedila je i opsežna Bošnjakova knjiga posvećena kritičkoj analizi suvremene hrvatske prozne produkcije. Valja spomenuti da je književna produkcija toga svestranog autora sve zanimljivija i raznovrsnija, a za njim je i četrdesetak godina umjetničkoga i znanstvenog rada (prvu knjigu objavio je 1969) te više od dvadeset izdanja (knjiga) pjesama, studija, eseja (a sam Branimir Bošnjak piše i prozu, iako ju je dosad objavljivao samo u časopisima).

Međutim, zbirka eseja Žanrovske prakse hrvatske proze toliko je raznolika i obuhvatna, da joj je u jednom ovakvom prostorom ograničenu prikazu moguće pristupiti tek metodom izbora onih njezinih dijelova koji djeluju posebno relevantno akribičnošću, novošću ili specifičnošću autorova pogleda – koji uvijek od analize teži smještanju u sustav i kontekst. Ipak, važno je naglasiti i dojam koji ostavlja cjelina: naime, on uspostavlja i metodološki dosljednu kritičku paradigmu suvremene hrvatske proze (jednu od mogućih), koliko i etablira Branimira Bošnjaka kao nezaobilazna i lucidna kroničara onih književnih fenomena i događanja kojima bi inače prijetio pad u zaborav, ili, naprosto, da tako kažemo, nevidljivost, odnosno sudbina da prođu nezapaženi, jer nisu bili dovoljno bučni, ni dostatno samoreklamerski istaknuti. U tom smislu, Bošnjakovo djelo djeluje kao svojevrsna savjest, pod/sjećanje, dostojna interpretacija, uvid koji otkriva ono što se na prvi pogled čini nevažno ili nejasno.

Sljedeće čime ova knjiga ostavlja osobit dojam autorova je uronjenost u društvo; uza sav impozantni književnoanalitički aparat i primjerenu terminologiju, vidi se da autor književnost promatra unutar šireg obzora. Ma kako i koliko bila, recimo, larpurlartistička, književnost je ipak proizvod društva: u njoj se odražavaju i preko nje se lome ključni trenuci burne povijesti. To je element koji autori knjiga koje se bave analizom književnoga stvaralaštva nerijetko zanemaruju, ili pak prenaglašavaju: Branimir Bošnjak u tome je pronašao nužnu i plodotvornu ravnotežu.

Preostaje nešto reći o o Bošnjakovoj hrabroj borbi s vjetrenjačama. Nekoć je postojala politička opresija nad knjigama i idejama; danas te opresije više nema, ali postoji ona komercijalna. I jedno i drugo, dakle, i ideje i knjige postale su roba, koja se baca, u golemim količinama, pred suvremenoga čovjeka. A suvremenog čovjeka sve manje krasi samostalna, nezavisna, izvorna misao (kakva je nekoć bila ona kontestacijska, disidentska, recimo); svi znaju da se čovjek današnjice povodi za neodoljivom sugestijom audio-vizualnih medija, za nepodnošljivom lakoćom življenja, čije parametre i obrasce uspostavlja nešto tako banalno kao što su moda i reklama. Uloga kritičara sve je manja: ako nije instrument marketinga, na tržištu on je suvišan čovjek; ne samo uspjeh, nego i vrijednost knjige određuje njezina prodaja – a ta je prodaja u rukama manipulatora. Uspostavljaju se modeli, sheme pisanja, u razmjerima kakvi nikada prije nisu postojali: pseudodokumentaristički hiperrealisti u prozi su (kao i prije nekoga vremena u drami) gotovo posve potisnuli svaki drugi način, stil, žanr pisanja. I ta opresija gotovo da nije manje teška i pogubna od one nekadašnje, ideološke. Na genezu te pojave, na njezine razmjerno rane korijene, Branimir Bošnjak upozorava već na početku knjige (esej Hrvatska književnost i Sveti Graal ‘stvarnosti’): »Prozna praksa u hrvatskoj književnosti, uključujući roman, pripovijetku, kratku priču, zapravo već nekoliko desetljeća razgrađuje roman kao oblik umjetnički dogovorne istine, nastojeći unutar njegove matrice oblikovati narativni fragment kao osnovni oblik proznog pripovijedanja. Ideologijski diskurs zaokupljen je projekcijom stvarnosti, dok umjetnički prozni oblici neprestano istražuju moguće apsolutne istine čovjekova naseljavanja u zbilji, upozoravajući da jedini konstrukt koji takvu zbilju potvrđuje jest njezin dijaloški ‘sugovornik’.«

Taj se autorov uvid pokazuje uvidom od temeljne važnosti. Padom (ili krajem, kako su neki rekli) ideologije, nestalo je i totalne vizije svijeta, društva i ljudske egzistencije unutar i u sklopu toga društva; svijet se fragmentarizirao, kako je roman bio iskaz manje-više zaokružena totaliteta, i on se po samoj nužnosti stvari – dezintegrirao te danas egzistira samo kao spoj raznorodnih narativnih fragmenata. Tako Bošnjak piše: »Roman kao suma okupljenih fragmenata nije ogledalo društvene istine, nego, kako bi iz očišta krugovaške prozne prakse rekao Donat, ‘jezik u akciji’, a vidljiva ‘dezintegracija romana’ prešutno praćena tvrdnjama o dezintegraciji cjelokupne zbilje, raspadu svijeta, koristi prešutno prihvaćenu mimetičku prirodu umjetnosti i njenog djelovanja na stvarnost svijeta kao podrazumijevajuću posljedicu nastalog stanja. Sintetičku utopiju modernizma smjenjuju različite dionice zbivanja koje se, u dobronamjernoj slici, približavaju obliku ‘kontrapunkta’.« Bilješka ovdje vrlo umjesno upućuje na Kontrapunkt (života), roman Aldousa Huxleyja (1928), tu paradigmatsku entropijsku inačicu. I opet se književnost, ma koliko to željela ili manifestima proklamirala, nije udaljila od post/moderna života. Doista svjedočimo posvemašnjoj fragmentarizaciji svijeta, polarizacijama na mikro- i makrorazini, popraćenima općom dekadencijom ljudskih komunikacijskih sposobnosti – što je utoliko tužnije što istodobno tehnološke mogućnosti rastu. Pseudokomunikacija zamjenjuje istinsku komunikaciju, a otuđenje, u svijetu osamljenih i natjecateljski nastrojenih pojedinaca, zapravo nikada nije bilo veće. Bošnjakovoj sjajnoj detekciji te destrukcije, i njezinoj analizi, dodao bih tek svoje zapažanje: ako se, i kada, roman iznova sastavi, ne više kao slika ideologizirane i retuširane stvarnosti, nego kao mogućnost ljudske egzistencije u humanome kontinuumu, bit će to dobar znak. Bit će znak da su najteži dani krize, možda, za nama: da proklamirani kraj povijesti ne znači i stagnaciju, dakle, dekadenciju čovječanstva.

Naime, postoji veza koju je vrlo teško prekinuti: to je (iskonska) veza romana i povijesti: roman je postao fragmentaran jer je povijest postala kaotična, napustivši svoja različita eshatološka tumačenja reducirala se na niz više-manje povezanih zbivanja, ili razmjerno samostalnih epizoda. Jednako tako i roman je izgubio svoju, da tako kažemo, eshatološku notu: post/moderni roman nema svrhe, osim što je prolaženje njegovim putem svrha sama po sebi. Uostalom, kao što nam i suvremena povijest pokazuje da nam je proći određenom stazom i kretati se stanovitim putem: učiniti drukčije bilo bi, na stanovit način, nepovijesno, bio bi nedopušten izbor, zlouporaba slobodne volje, nešto slično kao kad bi roman najednom postao – sonetni vijenac. Ukratko: zato nam se čine posebice važni Bošnjakovi eseji u kojima autor dovodi u vezu književnost i povijest. Primjerice, u eseju Razdoblje bipolarnosti svijeta i njegove nedovršene velike metapriče Branimir Bošnjak piše: »Ravnoteža snaga, pretpostavljajući prije svega njezinu oružanu i nuklearnu logistiku, u jednom je trenutku izmakla kontroli ‘realista’ i ‘jastrebova’, postajući plijenom stručnjaka za virtualne jezične igre? Nije li možda egalitarističku retoriku utopije i njezin ‘društveni gulag’ toliko iscrpila utrka u naoružanju, da se ‘razoružala’ pred naslućenim rajevima potrošačkoga društva i njegovim tehnološkim mogućnostima? Kako bilo da bilo, Fukuyama proglašava ‘kraj povijesti’, dok ratovi koji u međuvremenu ‘izvan povijesti’ i ‘nadzora’ njezina diskursa satiru Hrvatsku, BiH, Kosovo, a uskoro se, obnovljeni terorom, šire i dalje, ostajući privremeno ‘lokalizirani’. Društvo se ‘globalizira’, a ratovi su lokalno marginalizirani i nadzirani, bez obzira na broj žrtava i rastroj infrastrukture. Pravo na velike metapriče ne dobivaju, naravno, tako marginalizirani i izvanpovijesni ratovi.« A ti su ratovi, mogli bismo dodati, upravo proizvod fragmentarizacije: koliko god globalizacija objedinjavala svijet na razini ekonomije i deklarativnoj razini politike, ona istodobno ostavlja najširu moguću marginu svomu mračnom naličju, koje je možda mračno naličje čovjeka današnjice uopće. Kao što autor kaže: »Od krugovaške generacije pa do pitanjaša, hrvatski pisci, unatoč razlikama u poetikama, dijele jedan osjećaj svijeta. To je svijet zgaženog subjekta, a nastajuća književnost svojevrsna je pastorala straha (termin Jeana Delumeaua) koju prvotno detektiraju upravo pisci hladnoga rata, kod nas pripadnici krugovaške generacije… Kao što je književnost u socrealističkom projektu, ali zar samo u njemu?, trebala biti sredstvom ‘proizvodnje novog čovjeka’, krajnji se cilj tih ‘odmrznutih priča’, pa čak i pad Berlinskoga zida kao velika metafora čovjekove pobjede, pokazuje kao ‘tranzicijsko’, sada i genetičkom znanošću poduprto – proizvođenje i savršenijeg čovjeka potrošačkog društva.«

Upravo je ta Bošnjakova rečenica prikladna da se njome zaključi ovaj kratki izlet u fascinantan »univerzum objašnjena univerzuma«, kakav je onaj koji nam pružaju Žanrovske prakse… Bošnjakovi pogledi i promišljanja suvremene hrvatske književnosti, sa zasebnim esejima o autorima kao što su Nedjeljko Fabrio, Borben Vladović, Petko Vojnić Purčar, Antun Šoljan, Ivo Brešan, Kazimir Klarić, uvijek su u kontekstu ne samo književnih nego i društvenih, povijesnih prilika, baš kao što je u svima njima toliko spominjan fragment promatran kao dio velikog, globalnog mozaika. I to ovoj knjizi daje ne samo posebnu vrijednost nego i zanimljivost pustolovine duha koji slobodno luta prostorom svoje erudicije, iskustva, ali i analitičke prodornosti i čudesne pronicavosti. Ona počinje s detektiranjem ideoloških spona; završava s prividnom slobodom novoga čovjeka u društvu univerzalnoga konzumizma. Govor o umjetnosti ovdje je (tek) posrednik za govor o temeljnim pitanjima ljudske egzistencije i slobode.

Boris B. Hrovat