Je li ispravan put kojim idemo?

Je li ispravan put kojim idemo?

Hrvatska je za mene gledana dječjim očima uvijek bila svjetlija, šarenija i ljepša nego Njemačka. U meni su ostale neke priče iz Hrvatske koje nisam mogla doživjeti u zemlji sadašnjeg boravka, i to me razlikovalo od ostalih

Jagoda Marinić, rođena 1977. u Weiblingenu, u gastarbajterskoj hrvatskoj obitelji, objavila je tri knjige na njemačkom jeziku, dvije s pripovijetkama i jednu, posljednju, roman s naslovom Die Namenlose (Bezimena) u nakladi Nagel & Kimche, München, 2007. Jagoda Marinić studirala je germanistiku, politologiju i anglistiku u Heidelbergu, a sada djeluje kao književnica i novinarka u New Yorku i Heidelbergu. Započela je s knjigom pripovijedaka Eigentlich ein Heiratsantrag (Zapravo prošnja), iza koje je uslijedila zbirka kratkih priča Russische Bücher (Ruske knjige) .

S mladom književnicom hrvatskoga podrijetla razgovarali smo prigodom predstavljanja Bezimene u okviru priredaba kelnskoga Literaturhausa.

Kad ste prvi put osjetili da ono što pišete može imati neku književnu vrijednost, nešto što želite iznijeti u javnost ?

– Vrlo sam rano počela pisati, ali osjetila sam da je to literatura tek nakon svoje dvadesete godine, za vrijeme studiranja.

Pretpostavljam da ste u obitelji govorili hrvatski.

– Moja je obitelj iz Hrvatske, otac, majka, dva brata i jedan stric žive u Weiblingenu, u Švapskoj, dok je ostali dio obitelji u Hrvatskoj. Dakako, obiteljski je jezik hrvatski.

Kad vam je uspjelo svladati prijelaz iz hrvatskoga u njemački ili je to išlo usputno?

– Njemački je postajao sve važniji pohađanjem njemačkih škola, a hrvatski sam sačuvala u hrvatskoj dopunskoj školi. Za mene su oba jezika bila važna, pri čemu sam u posljednje vrijeme intenzivnim pisanjem na njemačkom pomalo zapustila hrvatski pa ga moram osvježiti.

U razgovoru za »Slobodnu Dalmaciju« rekli ste, govoreći hrvatski; »Nostalgija me vuče u Dalmaciju.« Održavate li veze sa zavičajem?

– Moji roditelji i cijela šira obitelj potječu i dijelom žive u Dalmaciji, a i ja sam tamo barem jednom godišnje, ponekad čak i dva do tri puta, u proljeće, ljeto i na jesen.

U vašoj prvoj knjizi Eigentlich ein Heiratsantrag osjeća se ozračje Dalmacije, hrvatskoga juga. Budući da ste odrastali u Njemačkoj, kako vam je uspjelo sačuvati emocionalne veze sa starim krajem?

– Sve ono što sam kao dijete doživjela snažnije je povezano s Hrvatskom nego s Njemačkom. Hrvatska je za mene gledana dječjim očima uvijek bila svjetlija, šarenija i ljepša nego Njemačka. Stoga sam stalno osjećala: mi zapravo pripadamo tamo, ali kad sam odrasla, spoznala sam da ću vjerojatno ostati u Njemačkoj. No u meni su ostale neke priče iz Hrvatske koje nisam mogla doživjeti u zemlji sadašnjeg boravka, i to me razlikovalo od ostalih.

Kakve su razlike između hrvatskih i njemačkih likova u vašim književnim djelima?

– Hrvatski su likovi, prema mome mišljenju, arhaičniji, na njihov način čistiji, što se može objasniti time da ih promatram izvana. Hrvatsku više osjećam u slikama, u načinu kako tamošnji ljudi gledaju, kako se snažno izražavaju, dok je Njemačka za mene više intelektualizirana, ona koja sebi više postavlja pitanja. Drukčije rečeno: Hrvatska je za mene slikovitija, dok je Njemačka podesna za samorefleksije, debatiranje i pozicioniranje prema problemima. To je ta moja njemačka tradicija. Oba su dijela dviju zemalja u meni.

U vašem prvom romanu Die Namenlose opisujete djevojku koja se protivi svim postulatima suvremenoga života, koja je protiv obveza, protiv uspjeha, protiv tzv. društvenoga napretka. Kako ste došli na ideju da roman posvetite tako neobičnoj osobi?

– Romaneskna figura bila je prije moje teme, koju možemo opisati kao opće odbijanje svega što je dominantno u našemu društvu. Što postajem starija, gotovo nesvjesno postavljam pitanje da li je ispravan put kojim mi svi idemo. Postavila sam svoje dječje ideje iz Hrvatske kao kontrast težnjama prema isključivo ekonomskom napretku na Zapadu. Točnije rečeno, postajemo li time bolji ili to ide samo u korist manjine?

Napisali ste i nekoliko kazališnih tekstova o kojima malo znamo. Jesu li neki od njih izvedeni?

– Jedno moje kazališno djelo izvedeno je u europskom glavnom gradu kulture, Cluju u Rumunjskoj, drugo čeka na izvedbu. Tu je riječ o čovjeku koji odbija živjeti kao svi ostali, a podvrgnut je liječenju mlade žene, pa se postavlja pitanje: gdje je granica liječenja starije osobe koja želi biti drukčija od svih ostalih, ili je u pravu žena koja ga želi ozdraviti?

Postoji li u Hrvatskoj želja za prijevodom nekih vaših tekstova?

– Na Sajmu knjiga u Frankfurtu moj je nakladnik poduzeo neke korake u tom smjeru. Ali sad nešto drugo. Potkraj godine boravit ću u Hrvatskoj u ulozi izvidnice, pogledat ću više kazališnih komada da bi njih šest bilo pozvano na treći po važnosti njemački teatarski festival, onaj u Heidelbergu, gdje će Hrvatska iduće godine biti zemlja gost. Tri komada bit će izvedena, a još tri prihvaćena kao tekstovi.

Razgovarao Gojko Borić