Između festivala i multipleksa

Između festivala i multipleksa

Ostalo je još mnogo velikih nevidljivih filmova koji su završili na listi čekanja za neka ljepša vremena. Možda je došlo vrijeme da medijski vapaj »Daj mi kino« zamijenimo frustriranim »Daj mi bolje filmove«

U remek-djelu Tsai Ming-lianga Goodbye Dragon Inn oronulo kino u središtu Taipeija specijalizirano za stare borilačke spektakle postaje tužna lokacija na kojoj osamljeni japanski turist, otrcan poput sjedala koje je zauzeo, luta između partera i zahoda u potrazi za brzim seksom, dok filmsko platno postaje neka vrsta barijere kroz koju se filtrira vrlo složen i artikuliran svijet. Svijet kojim obitavaju duhovi posljednje kinopredstave, prije no što rebrasta vrata na ulazu budu zauvijek spuštena. Sudbina slična autorovu kinu Fu-Ho zadesit će uskoro i dva preostala riječka kina, Croatia i Teatro Fenice, koji baš i ne mogu računati na feniksovsku sudbinu. Zamjenjuje ih predugo odgađan Cinestarov multipleks na kraju grada otvoren u sklopu sterilnoga prodajnog centra u koji ionako ne odlazimo da bismo gledali filmove i uživali u njima, nego ih kupujemo kao i bilo koji drugi artikl netom utrpan u kolica u supermarketu iza ugla. Dok Croatia odbrojava posljednje dane mahom nudeći holivudski bofl, Fenice nam umjesto holivudskih ultrakomercijalnih mrvica nudi Maksima Mrvicu, kako bi nas pripremio na njegovu prenamjenu u teatro. Ostaje nam tek HKD kao jedina oaza filmofila koji drže do sebe.

Tako vam budi kad živite u provinciji, reći će netko. No, čini mi se da ni u Zagrebu ne cvatu ruže. I u metropoli single dvorane odumiru, pa je protekla kinosezona završena dobrom viješću da Kino Europa ipak nije zauvijek izgubljeno, iako zagrebački filmofili mogu pronaći inačicu riječkog HKD-a tek u alternativnim prostorima poput Tuškanca i MMC-a. Razlika je samo u tome što je zagrebačka filmofilija pronašla spasonosnu formulu u procvatu filmskih festivala. Zapravo, cjelokupna filmofilska scena snažno je polarizirana na one koji posjećuju festivale i one koji odlaze u multiplekse. Ta polarizacija možda je i snažnija no što nam se čini, što dokazuje i slučaj Taksidermije, koja je ispunila dvoranu Studentskoga centra do posljednjeg mjesta kad se prikazivala u sklopu ZFF-a, dok je dvorana kina u kojem se taj isti film prikazivao nekoliko mjeseci poslije u sklopu njegove ograničene distribucije zjapila poluprazna. No, da nije bilo svih tih festivala, zauvijek bi nam ostali nedostupni brojni mali veliki filmovi koji u normalnim europskim metropolama nemaju status nužnog zla. Jer, ako film ne dolazi k nama, onda mi moramo otići k njemu da bi on postao vidljiv. Taj pristup nije nikakva novost i rabe ga svi oni filmofili koji nakon ukidanja kinotečnoga programa kreću ususret filmu nekim drugim sredstvima. Onaj tko danas želi slijediti film mora putovati, na filmske festivale ili internetom, iako je priredba poput Filmskih mutacija bila najbolji dokaz da se filmsko ljeto u Zagrebu ne mora svoditi na smrzavanje u perverzno klimatiziranim multipleksima uz uniformirane holivudske ljetne megahitove, impregnirane snažnim mirisom kokica.

Uostalom, sve je veći broj onih koji napuštaju dobro staro kino u korist televizije, interneta, pa čak i mobitela. Oni više vole anektirati filmsku umjetnost nekim drugim izražajnim formama nego da oplakuju njezinu smrt. Izrazi poput skidanja i prženja filmova bili su unatrag desetak godina gotovo nezamislivi. A oni koji ne mogu skidati filmove s weba utjehu su pronašli u agilnom Discoveryju i njegovim istočnoazijskim akvizicijama (Okus čaja, Domaćin, Izbori, Simpatija za gospođu osvetu, Skrivena oštrica), uz standardno dobru ponudu odličnih dokumentaraca (Dodirnuti vrh, Grizzly Man) bez kojih bi ovogodišnja kinosezona bila još dosadnija i tužnija. Europski film nanovo se nudio na kapaljku i ono što doista vrijedi izdvojiti svodi se tek na genijalni Kad sam bio pjevač Xaviera Giannolija, koji se utopio u moru Cinestarovih naplavina, te dva njemačka filma, Život drugih i gej-uspavanka Ljetna oluja, koji još nisu bili dovoljni da opravdaju veliki comeback te toliko hvaljene kinematografije. Za to je trebalo potegnuti do Cannesa i Berlina ili barem Motovuna.

Uz već spomenuti Kad sam bio pjevač i ganutljivi Altmanov testament Najluđi radio show, te senzualnu Honoreovu posvetu Demyju (šifra: Chansons d’amour) koji je u nas vidjela tek pulska publika, mogli bismo zaključiti da je filmska 2007. kvalitativno protekla u znaku glazbe. Dodamo li tomu čuveni onirični Locomotion i ništa manje oniričnu Ninu Simone u završnici Lynchova Unutarnjeg carstva te halucinantne orgije u HD-u što istražuju krajnje granice filma, po mom osobnom sudu ujedno i najboljem komadu iz ovogodišnje filmske berbe, upravo je pjesma bila ta koja nas je održala.

Iz standardno bogate holivudske ponude valja izdvojiti dva filmska paketa, onaj Eastwoodov (Zastave naših očeva, Pisma s Iwo Jime) te onaj iz grindhouse-radionice Tarantino & Rodriguez (Otporan na smrt i Planet terora). Scorsese je s Pokojnima nanovo opravdao status filmskog velikana. Posustali dignitet holivudske teen-komedije vratio je tek suludi Superbad. A sljedbenici britanskog i ajvorijevskog štiha došli su na svoje s Kraljicom i Okajanjem, dok bih među brojnim analitičarima američkih postrujanskih strahova izdvojio tek Fincherov Zodijak, Rayovu Pukotinu i Friedkinove Kukce. Ali ostalo je još mnogo velikih nevidljivih filmova koji su završili na listi čekanja za neka ljepša vremena. Možda je došlo vrijeme da medijski vapaj »Daj mi kino« zamijenimo frustriranim »Daj mi bolje filmove«.

Dragan Rubeša