I »Prisutnosti« su bile nazočne...

I »Prisutnosti« su bile nazočne...

Moji su prilozi u časopis stigli na neobičan način. Neposredno uoči početka izlaženja časopisa bio sam uhićen, a uskoro i osuđen na osamnaest mjeseci boravka u Staroj Gradiški. Bio je to ozbiljan povod za književni kontumac. Šanse da počnem legalno objavljivati bile su gotovo nikakve, a ipak, dva su moja mladenačka teksta izašla tiskom u tek pokrenutom omladinsko-studentskom časopisu. Jedan je govorio o putovima sovjetske postoktobarske proze, a drugi o djelu i liku Andréa Malrauxa

Štošta čemu bijasmo svjedoci, a ponekad i sudionici, tijekom minulih godina postalo je povijest. Događaji su se prikazali kao znaci vremena, a neki su pojedinci stjecajem okolnosti postali mnogo važniji nego što su se i sami takvima smatrali.

Povijest je polusestra ili nećakinja mita, a, kao što znamo, mit je u biti poučna priča. Povijest nas više poučava no što je mi in abstracto možemo naučiti. Tomu će možda, doduše u vrlo skromnim razmjerima, pridonijeti i ovo moje kazivanje, koje je ujedno subjektivno svjedočanstvo, i ne počiva ni na kakvim teorijskim hipotezama, niti brani bilo što osim objektivnih činjenica i oslanja se na svjedočenja sudionika koja uopće nije teško provjeriti.

Moja skromna namjera bit će ostvarena ukoliko upotpunim tekst Mirka Tomasovića Zapadnoeuropska književnost u »Prisutnostima« objavljen u zborniku Komparativna povijest hrvatske književnosti (»Krugovi« i hrvatska književnost pedesetih godina prošlog stoljeća), Split 2003, u kojem su objavljeni znanstveni prilozi o zadanoj temi.

Nažalost, autori su se malo oslanjali na niz tekstova tiskanih u časopisima, gdje se moglo naći vrijednih poticaja za istraživanje kulturnoideološkoga karaktera i procesa u kojima se mnogo prepoznatoga potom moglo podvrgnuti strožoj analizi. Mnogo toga govori da to nije urađeno.

O razlozima moglo bi se raspravljati, premda mi se kao glavni razlog i zajednička crta nameće dojam osobne nonšalantnosti, možda i intelektualne lijenosti.

Povratak prelistavanju zaboravljenih stranica u bespućima hrvatske književne povijesti očigledno se nije zbio, a to je u književnosti i za književnost jedini mogući kopernikanski obrat – povratak prelistavanju objavljenoga.

U inventuri vlastitih sjećanja i prelistavanja manje-više mračnih uspomena tekst pokojnog Ante Peterlića Hrvatski film u vremenu časopisa »Krugovi« osobito mi je privukao pozornost i podsjetio me na činjenicu da će ono što znamo, a nigdje nije zabilježeno, uskoro ući u rubriku nepostojeće.

Razveselila me činjenica da se netko u tom kontekstu sjetio kratkotrajna časopisa »Prisutnosti«, a istodobno mi je vrlo žao da su svi sudionici skupa zaboravili i mimoišli kratkočasno postojanje časopisa »Međutim«.

Naime, ozbiljni i kompetentni Mirko Tomasović u Zborniku tiskao je prilog Zapadnoeuropska književnost u »Prisutnostima«.

Obradovala me sama činjenica da se netko sjetio omladinsko-studentskog časopisa koji, je nedvojbeno ako danas pogledamo njegove suradnike i teme o kojima su pisali, bio svojevrsna poetološka i politološka poveznica između »Krugova« i »Razloga« te njihovih prvih disidenata koji su se okupili oko časopisa koji se pojavio pod imenom »Međutim«. »Prisutnosti« je 1956. pokrenuo sveučilišni komitet Saveza studenata Zagrebačkog sveučilišta.

Kako ne želim ništa dugovati činjenicama, želim spomenuti i časopis »Dodiri« što su ga izdavali studenti Filozofskoga fakulteta, koji je, premda stvaralački posve nekompetentan, oko sredine 1955. uzalud pokušavao biti izraz stvaralačkih želja i mogućnosti predstavnika mlađega književnog naraštaja, kojemu je posljednji vagon »Krugova« pobjegao pred nosom.

Revija »Prisutnosti« trebala je biti (i bila je) »časopis za kulturu i umjetnost«, a pokrenula ju je skupina mladih koja se već prije javljala na stranicama »Poleta«, časopisa čiji su se predstavnici još kao srednjoškolci javljali prilozima u »Omladinskom borcu«, »Novinama mladih«, »Horizontu«, ali i u »Vjesniku« i »Narodnom listu«. To je bila i prava prigoda da se podsjeti na urednika Ivana Krola, koja nažalost nije iskorištena.

Zato sjedam za svoj stroj i krećem krivudavim putovima naknadnoga sjećanja, zapravo, odlučih krenuti zakrčenim stazama i lutati neobilježenim putovima prisjećanja tolikih stranica novije hrvatske književne povijesti. Nadam se da me zbog osvrtanja neće pratiti sudbina Orfeja koji je još jednom zaželio vidjeti Euridiku. Bez iluzija o Euridikinoj ljepoti, držim se tek toga da je ona neodgodiva obveza, uz nadu da će hrvatska književnost ipak opstati...

Iako bi u prisjećanjima moralo biti mjesta i za sentimentalnosti ili razgovore sa živim sudionicima, Mirko Tomasović započinje svoju ekspertizu točnim opisom namjera uredništva novoga časopisa, koji se tiskom pojavio u Zagrebu 1957, ali ne ide dalje od toga.

Upozorava da je izdavač bila politička orgnizacija, a to jasno vodi zaključku da su nju vodili neki drugi razlozi, a nikako samo procvat nacionalne književnosti i ljepota umijeća pisanja.

Ne krijmo očitosti: bila je to provjerena praksa mekana kontroliranja okvira umjetničke slobode, a to je bila prokušana politička metoda. Sada je na redu bizarnost: i sâm sam u časopisu objavio dva ogleda, a da to uopće nisam znao! Moji su prilozi u časopis stigli na neobičan način. Neposredno uoči početka izlaženja časopisa bio sam uhićen, a uskoro i osuđen na osamnaest mjeseci boravka u Staroj Gradiški. Bio je to ozbiljan povod za književni kontumac. Šanse da počnem legalno objavljivati bile su gotovo nikakve, a ipak, dva su moja mladenačka teksta izašla tiskom u tek pokrenutom omladinsko-studentskom časopisu.

Jedan je govorio o putovima sovjetske postoktobarske proze, a drugi o djelu i liku Andréa Malrauxa.

U vođenju časopisne politike (koliko se sjećam, glavni je bio Jovo Popović, student Pravnog fakulteta, zatim njegov prijatelj Mladen Kljenak (također student prava i ujedno novinar Tanjuga, kao i pjesnici, naši prijatelji iz Kavkaza: Petar Brečić i Mirko Rogošić, a možda i Ivan Goriup i Zvonimir Balog. Do odlaska u Staru Gradišku obavio sam sve formalnosti nužne za pokretanja revije (izradio troškovnik tiskanja, predvidio novac za skromne honorare, našao mali prostor nužan za sjedište uredništva i sada je trebalo još samo strpljivo čekati. Ja nisam ništa dočekao, jer s ostalim članovima uredništva nisam imao nikakve veze, naime upravo u vrijeme dizanja ustanka u Budimpešti, znači potkraj rujna i početkom listopada, bio sam u Petrinjskoj ulici. Tako su prekinute veze s projektom u nastajanju, ali časopis – početkom sljedeće godine u »Vjesniku« sam pročitao da je izašao prvi broj naslovljen pomalo apstraktno »Prisutnosti« – ipak je izašao.

U novinskoj recenziji bila su spomenuta i dva teksta koja su barem naslovima podsjećala na problematiku kojom sam se neposredno prije uhićenja bavio.

Bili su i potpisani. Prvi je navodno sročio neki meni posve neznani Vlado Oklobdžija, a drugi je bio potpisao meni poznati pjesnik i kritičar Mirko Rogošić.

Čudno, čudno, mislio sam. Čim sam se vratio iz Stare Gradiške u Zagreb, kupio sam spomenuti broj časopisa i otkrio da je zaista riječ o mojim tekstovima.

Uskoro sam doznao da je Jovi Popoviću tekstove dala moja mama i on ih je uz varku oko promjene imena imao odvažnost tiskati. Policija o tom marifetluku nije imala pojma, ali je od mene doznala što je učinjeno. Uskoro su me pozvali u sjedište zagrebačke Udbe na Zrinjevac 7.

Sami tekstovi nisu bili sporni. Udbaše je samo zanimalo kako su stigli u časopis, a kako sam bio sklon šali, tvrdio sam da sam ih napisao u Staroj Gradiški i poslao ih u časopis, što bijaše apsolutno nemoguće. Moj istražitelj Oto Pećnik nije bio sklon šali te sam na kraju otkrio tajanstveni put svojih tekstova do stranica revije.

Otada sam tekst objavio još u dva navrata pod svojim pravim pseudonimom koji, kao što možete zaključiti i po potpisu ovoga priloga, do daljega glasi: Branimir Donat...

Te bizarne činjenice, nažalost, Tomasoviću nisu poznate, kao i neki drugi pseudonimi pod kojima su bili objavljivani prilozi i nekih drugih suradnika.

U nužnoj deskripciji autor nije posvetio dovoljno pozornosti dijalozima između Brune Popovića i Vlade Gotovca, koji su se sa stranica »Narodnog lista« preselili u »Prisutnosti«, a zatim, čim se pojavio, u »Razlog«.

Koliko mi je znano, s hipotetičkim kontinuitetima nitko se nije posebno zanimao, iako se neki konci opiranja vlasti i sustavu nisu provlačili tekstovima, liberalna orijentacija revije bila je očigledna, čak je buknuo i jedan ideološki skandal koji je izazvao prerano utrnuće revije. Zaboravljeno je spomenuti stihove mladoga pjesnika Alda Gladića, glasili su otprilike ovako: »Hrvatska je razasuta po otocima« što nikako nisu odgovarali dobro ugođenim ušesima političara koji su se skrbili za ideološku ćudorednost mladih. Pjesnikova slika uzbudila je političke dušebrižnike, koji su usrdno preporučili izdavaču da više ne driješi kesu s dotacijama koje su priskrbljivali samoupravljači opterećeni nemalim porezima nekakvoj djeci koja nemaju pametnija posla od stihotvorstva. Od uglednih pisaca svi smo bili u dobrim odnosima s osebujnim Stanislavom Šimićem, svi smo ga više cijenili kao osobu nego kao hirovita kritičara.

Podsjećam: zbivanja su uvijek bogatija i protkana finijim nijansama od naknadnih rekonstrukcija svjedoka i autoritarnih interpretatora.

»Prisutnosti« su možda s pravom zaboravljene, ali treba reći da su pokazivale više političkog erosa nego većina hrvatskih poslijeratnih revija. U njima je oktroirana praksa da su pjevanje i mišljenje uvijek u sprezi, neovisno o posljedicama.

Branimir Donat