Humor i grupna terapija

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Antonio Amurri / Željko Köenigsknecht: Dok nas smrt ne rastavi, red. Robert Raponja

Humor i grupna terapija

Dok nas smrt ne rastavi obavlja izvornu funkciju da najprije zabavi, a pritom možda i pomogne. Ukoliko je smijeh tijekom predstave barem jednom braku bio i lijek, lako je zaboraviti njezine nedostatke

»Brak je kao država – činiš sve da funkcionira, a ništa ne funkcionira!« Tako je svojedobno nastanak predstave Cabares, cabarei objašnjavao Zijah Sokolović, glumac, redatelj i pedagog koji s brakovima, ali i s državama, ima iskustva, i treba mu vjerovati. Brak kao institucija, baš kao i država, pak, s vremenom uopće ne pati od nedostatka kandidata voljnih da mu se predaju i, s iznimkom onoga kiselog lica gospodina Fulira na kraju Tko pjeva zlo ne misli, bračne ili dnevne sobe redovito krasi idilični osmijeh na fotografiji sa svadbe. Što se pred tim fotografijama događa poslije, i što od tog osmijeha ostaje, na gorko-slatki način prikazuje nova produkcija Satiričkog kazališta Kerempuh naslova Dok nas smrt ne rastavi.

Riječ je o složencu motiva iz, u svijetu kao i u nas popularnih, knjiga talijanskog autora Antonija Amurrija, najprije Kako ubiti suprugu te Kako ubiti supruga bez suvišnih zašto. To su slike iz bračnoga života, svakodnevne situacije na zgarištu onoga o čemu pjevaju pjesnici. Davna književnopovijesna anegdota kaže da je John Milton Paradise Lost napisao u braku, a Paradise Regained nakon ženine smrti. Iako netočna, ona dokazuje koliko je u kolektivnoj svijesti tema supružnikove smrti uobičajena građa za šalu, kako u bračnim razgovorima, tako ili još više u izvanbračnima.

Prepoznatljivo kerempuhovski, Amurrijevu je prozu dramatizirao Željko Köenigsknecht, jedan od respektabilnih veterana toga kazališta, koji s lakoćom skače iz uloge u ulogu, za što je najbolja potvrda i više od tisuću puta odigrana njegova monodrama Aplauz žalosnom varalici. Partnerica mu je u bračnim patnjama Jasna Palić Picukarić, gošća iz Kazališta Komedija, koja je, unatoč predispozicijama, na matičnoj pozornici također uglavnom zadužena za humoristične uloge. Njihov spoj stoga jest eksplozivna smjesa humora kakav Kerempuhova publika, ali i ne samo ona, prepoznaje i nagrađuje, unatoč problemima koje predstava ima i ne samo zahvaljujući režiji Roberta Raponje.

Nakon što počne svečanim obredom sklapanja braka, Dok nas smrt ne rastavi proteže se u nizu naglašeno realistički postavljenih skečeva, dok se groteskni odmak nalazi u njihovu redovito ubojitu kraju. Iako, jasno, groteska i teatralnost jesu sastavni dijelovi svake bračne svađe, čak i izvan Kerempuha, u konačnici takav dojam pojačava razigrani Luka Juričić, novo lice domaćih pozornica koje se u Satiričkom kazalištu očito snalazi kao riba u vodi. I onda kad ne igra ženske sporedne likove, uglavnom one punice ili svekrve, on je i bez haljine u stanju parirati nositeljima glavnih uloga pa je s razlogom i češće od njih nagrađen pljeskom.

No, nakon što scenarij ovakve ili onakve nasilne smrti ponovi tri puta, tijek predstave zapada u monotoniju više-manje predvidivih zapleta i ponavljanja viđenih gegova. S obzirom na takozvano cjelovečernje trajanje, taj je nerazvoj problem koji redatelj Raponja tek djelomično rješava izlaskom iz zadanog obiteljskog kruga na ulicu, među nasilno kajkavizirane svjedoke bračne svađe i ubojstva. S pojavom televizijskoga reportera ono što bi trebao biti efektni završetak dodatno se razvodnjava, a nevješto izvedenim prijelazom na supruga u zatvoru posve se iznevjerava namjera održavanja krhke ravnotežu između krivnje obaju spolova sljubljenih u bračnu zajednicu.

Dok nas smrt ne rastavi ipak obavlja izvornu funkciju da najprije zabavi, a pritom možda i pomogne. Ukoliko je smijeh tijekom predstave barem jednom braku bio i lijek, lako je zaboraviti njezine nedostatke.

Igor Ružić