GRIZODUŠJE

GRIZODUŠJE

Alessandro Iovinelli rođen je 1957. u Rimu, gdje je diplomirao talijansku književnost. Doktorirao je u Parizu s disertacijom Figure autora: nestajanje zbiljskog lika i rođenje fikcionalnog lika u talijanskoj pripovjednoj prozi. Od 1995. do1997. radio je kao talijanski lektor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1997. do 2001. živi u Parizu, gdje predaje na Sveučilištu Paris VIII Vincennes-Saint Denis. Od 2001. do 2003. živi u Rimu, gdje radi za UNESCO i za tu organizaciju uređuje izbor suvremene svjetske poezije Babele poetica (Pjesnički Babilon). Sada je u Zagrebu ataše za kulturu pri Talijanskom centru za kulturu. Osnovao je i uređivao časopis za književnost i kulturu »Vana«. Surađuje u brojnim talijanskim i međunarodnim časopisima. Godine 1978. objavio je sociološki ogled Lettere dal movimento (Pisma iz pokreta).

Godine 1985. objavljuje roman Demenza precoce (Dementia praecox) te tri zbirke pjesama; 2005. izlazi mu knjiga L’ autore e il personaggio (Autor i lik).

Ljerka Car Matutinović

KLICIJI

Ljubim pogled tvojih nevinih očiju

kad blude krevetom bez razbludnosti

kad raspuštam ti kose

na naga ramena

koja uzbuđuju sniježnim vratom

i dalje prema grudima

gdje iznikle su tvoje stidljive dojke

koje razdvajam jagodom

s mirisom vanilije, s okusom trpkog grozda.

Ljubim taj vitki struk nimfe

I tvoje živahne bokove koji skrivaju

ravan trbuh nježne puti

i malje na školjci

otvorene dodiru, ambru svjetla, treperavu pahuljastu

od poljubaca noću sve do svitanja

od milovanja i lelujanja naših tijela

pokrenutih na putanji tajanstvene glazbe

naše vodilje, usjek, ključ blagosti.

Ljubim tvoja naga leđa

tvoja ramena do skladnih bokova

spremnih za čaroliju boja

na platnu

uzduž bedara do zaobljenih koljena

koja moji prsti dotiču

prije no dodirnu vrhove tvojih malih

stopala – kao u asiškog anđela.

Ljubim tvoje vruće usne koje začinju

španjolske verse, prije ustrajnog odricanja

koje jenjava

u dugom uzdahu i zbunjuje me

okus tvoga jezika u trenutku

izvan vremena i bez inih priziva,

kao ova rijeka i ovaj grad

odabrani sudbinom da se naši snovi

isprepletu u nazočnoj prolaznosti.

Još više ljubim tvoje ruke položene

na čelo vruće od nenadane groznice,

Ili šaputanja u uho razdana

među sjetne note neke stare pjesme

isti glas koji pjeva s nekog kuta

pamćenja, od kojih nisam sačuvao

skore tragove, dok dar tvoj

smiješak sve do jagodica

osjetih kao najbolji dio

jedne prošlosti skrivene pod teretom

poraza i zabluda minulih

zajedno s radosnim dobrim vremenom

kao da se prošlost prepustila

u jedinom vječnom trenutku nastavljajući

uzaludne korake i besmislena moranja,

mireći se među tvojim vlasima

što se cakle, nepredviđeno,

u želji za pukim postojanjem.

Samo ne volim tvoje trpke suze

jer se u tom grizodušju troši

najveća od mojih krivica – veća

od vjerolomstva i izdaje:

ova ljubav tako mahnita i luckasta

sigurna da može poništiti kalendare

odlučna pokrenuti planine

i izazvati svijet i njegove zakone,

bježeći s tobom na otok izgubljen

među hridima, u moru koje ne postoji.

PJEV NADE

Vratit će se. Sa sljezovim cvijetom

i snom prozirnih nada

jednom praznom suzom

i bez međuigre.

Jedan zaspali vragolan

jedan očajni glazbenik

možda jedno dijete, možda dvije ili tisuću

sjena bačenih u raj

nadahnulo me da će tako biti.

I jedna vila čarobnih poljubaca

i beskrajnih izbora prekrit će

snijezima svaki otpor jutra, onda će hiniti

dočeke, grizodušja i sažaljenja.

Vratit ćeš se. No, jedino ako budem čekao,

prihvatit ću

vrijeme novog početka.

PRIJE POČETKA

Sat što se prosiplje rimskim zidinama,

sjetni otkucaji zvona s udaljenih crkvi,

pokazuje, ljubavi moja, osam ili dvadeset,

razgoni li tvoje zore ili nosi moje zalaske?

Ruža na tvome licu,

koje je jučer bilo sreća, tvoja i moja,

je li još uvijek istinski san, poput smijeha,

poput plača, kao posljednja pjesma?

Gledam te: smjenjivanje tvojih misli,

prolazi dugo očekivano proljeće, sad već

rascvalo. I želje

ti kažu: ne mijenja se život tvoj.

Pjev tebi obećan samo je disaj.

Bojiš se. Protiv nas je udes.

Ipak, gledaj noćnog leptira na grani:

ne leti, no, jedva jedvice je živ.

POLAKO

Nanovo mi vrati svoju lijevu ruku

koja ni u što razgoni moje misli

daleko od štaka jednog života

suženog u jedinu čudnu igru

mahnitih izmišljotina i želja

nisku i glupu igru pobijeđenih

nikad pobjednika svi satrti

u jedinoj bitki čiji je ulog

ova svakodnevna uzaludna smrt

bezglasan pucanj koplje koje ne drži

trpak predujam istrošene riječi

prešućene gurnute ni u što, u jučer…

Sakrij mi taj sretan i čaroban otok

koji krije tvoje obraze

ako ne ostanem, možeš mi barem reći: polako.

TUŽNA GODIŠNJICA

Ne susrećem te u skrovitosti

ni ruže, glog i lipe,

djeliće onoga što bijasmo

– životinjice zaljubljenih

zelene godine, fotka na kojoj sličiš

uspavanoj nimfi. Obala

za mojim leđima već je jako daleko

jer jedro mi mijenja tijek

ili povijest. I silazak nema kraja:

gostioničar sravnjuje račun

vrijeme što opominje ne prolazi, leti

taj prijatelj – sat nas laže.

Ne brojim više sate ni godine prošle

no mjerim onaj dio što nam manjka,

Ahil se brže umara

ali ne popušta: svijet sa svim morima,

sjećanje, san, gorki plodovi,

lijepe riječi, posljednje – sve otišlo je

daleko. I stari smo

– još se volimo – i grane smo suhe.

Prepjev s talijanskoga

Ljerka Car Matutinović