Dva pada na glavu

Dva pada na glavu

Ivan Vidić, Violator/Ona govori, Algoritam, 2007.

Violator? Tko bi to mogao biti? Ako pođemo od značenja najbliže riječi violentan, onda je to valjda čovjek velike fizičke ili/i emocionalne snage, divlji, naprasit, goropadan. Imanentni nositelj violentnosti, nasilja kao neke unutarnje bolesti... Ime junaka doziva u sjećanje i nazive različitih uređaja: ventilator, depilator... Odsječni sufiks ukazuje na vršitelja radnje: diktator, atentator, narator... Ipak, korijen te opasne riječi, viol-, milozvučan je, kao glas gudačkog instrumenta. Viola d`amore, viola da gamba, viola pompoza, u tom čudnom tekstu neobične orkestracije prepleću se zvuci melankolije i bijesa, bolesne nježnosti i okrutne ravnodušnosti. Smjenjuju se partiture, vraćaju se motivi i teme koji uokviruju eksploziju te bombe, koju je ipak napravio nekadašnji dječak. Napravio ju je od sebe. Raznijet će ga ta bomba zajedno sa svijetom koji nosi u sebi, ljudima koji žive u njegovim uspomenama, ludnicom koja je zrcalo zdravog društva sa svim njegovim predrasudama. A to je bio jedini svijet Violatora, jer onaj vanjski za njega gotovo i ne postoji – tek kao odjek nevažne prošlosti nalik snu.

U toj prošlosti pao je na glavu, dvaput, što je odredilo (ironija sudbine i pisca!) njegov životni put. Da je pao samo jednom, bio bi možda pjevač – Estradno Lice poput njegova cimera. Ali taj drugi udarac poremetio je nešto dublje. Funkcionalna greška pretvorila se u sustavnu (a ni društveni sustav nije bez grijeha!). Kao da se u glavi Violatora zatvorio neki ventil, prekinula se veza spojenih posuda ljubavi i mržnje. Dok u junaka romantizma (koje nimalo slučajno spominje Urednik!) te se tvari uzajamno prelijevaju i miješaju, tvoreći vatreni koktel emocija, kod ovog junaka, kao u stroju pokvarene elektronike, emotivni dio ostaje hladan. A onaj drugi, destruktivno-razoran, zagrijava se neprestano do kritične temperature. Ludilo Violatora ludilo je pametnog uređaja koji se otrgnuo kontroli. Za njega ne vrijede komande koje dobiva od društva, on se pali i gasi autonomno i primorava druge da slijede njegov ritam. Pobuna je njegovo omiljeno stanje, a zapravo jedino koje ga čini sudionikom društvenoga života, socijalnim bićem. Tek onda on postaje mi – taj osamljenik par excellence. I dok romantični junaci kreću u boj u ime ljubavi (bilo koje vrste) ili mržnje (kao druge strane iste emotivne medalje), spremni na patnju i bol, Violator se buni bez vanjskog poticaja idejne naravi – on je zaista autonoman, imun na radost i na bol. Čini se da on ne osjeća udarce kojima ga obasipaju u ludnici – toliko je daleko od svijeta koji se nalazi izvan njega. »Svijet je kugla i ja sam ga obišao iznutra.«

Bi li trebao žaliti zbog toga? Bi li trebao zavidjeti drugima i drukčijima, zdravima? Ima li ih u romanu? Liječnici? Belinda? Stanovnici tajanstvenoga podruma? Junakova stara ljubav? Ili njegova nesretna obitelj? Čini se da junak zaista nema za čime žaliti, ako je sve što ostavlja iza zidova ludnice samo taj jad. Žalac piščeve ironije zna zablistati kao vrh rapira kad se spominje nešto što ne pripada Violatorovu kozmosu. Svaki od njegovih cimera nosi u sebi svijet za sebe i proživljava u njemu samo jednu senzaciju: Marinero – strast prema mjesečevoj guzi, Josip, »buntovnik bez razuma« – majčinu nježnost, Veteran – čin odlučivanja o nečijem životu. Zato je u njegovoj priči kako je ubio nešto s desne strane (zapaljeno) selo, dok sa druge – nema ništa...

Ali to su – luđaci, oni su vezani za druge ljude. Violator nije. Zato je on s one strane dobra i zla, iznad ili pak ispod... Subverzivnost i neobična moć ove knjige leži u tome da ona uvlači čitatelja u Violatorovu intimu. Veći dio knjige ispisan je poetskom prozom: gotovo cijela povijest o Violatoru može biti oblikovana kao pjesma, a taj ritam olakšava poistovjećivanje sa pripovjedačem, daje neku neuhvatljivu logiku njegovim razmišljanjima i postupcima. Daruje Violatoru indulgenciju za grijehe koji se opraštaju samo lirskim junacima...

Svjedočanstvo iščašena duha, dokument iščašena vremena. Dramatična epoha ratova navikava ljude na izvještaje o eksplozijama – ovo je pak povijest o najrazornijoj eksplozivnoj napravi. Kisov Novski maštao je o bombi veličine oraha, Violator je siguran da je za eksploziju dovoljan samo čovjek – ako ventil vremena zatvori dovod zraka. Ako ne bude više ni ljubavi, ni mržnje, samo praznina koja se širi, nadima, raste... dok se ne rasprsne kao mjehurić isprazna govora. U neka junačka vremena roman o Violatoru završio bi se njegovom pobjedom u smrti, ili porazom u životu. Vidićev roman završava jedenjem crnoga meda koji daje muha. Sat otkucava unatrag. Ako niste opazili....

Violator?! Čekajte, a možda je to onaj što svira na violi čitateljevih emocija? Truje opasnom pričom, odnekud poznatom? Zar nismo čitali Camusa, Keseya, sve te priče o nesretnim curicama u ganutljivim soknicama Crvenkapica, kojima prijete crni (!) udovi muškosti? Zar nismo gledali? Violator (Terminator?) tvrdi da se rodio 1. thermidora, kao i Buridanovo magare. A kućni broj mu je messidor. Snop asocijacija ni tu nije kraći.

Što se tiče uobičajenoga kalendara, posebno mjesto zauzima 12. prosinca, dan kad Violator razmišlja: »dajte mi neljudske uvjete, zatvorite me u kavez, držite me na kruhu i vodi, svaki dan mi prijetite okovanom batinom i tu i tamo me za primjer vrlim građanima dobro isprebijajte, liječite me moralkom, ricinusom, pričanjem poučnih priča iz narodnog života i dajte da mi zbor pacijenata pjeva zabavne podoknice svaki put kad sklopim oko i poželim zaspati i, jednog dana, i ja ću vam se odužiti.« I odužuje se, zaista. Pobunom u ludnici? Ili ovom pričom u kojoj je patos – naličje žestoke ironije? Sjećate se miša koji je crknuo tek kad je shvatio da ga nema do pola? »Reci mi, brate, kad smo se, onda, sunovratili u bezdan nepoštenja i sramote, kad je to točno bilo, koliko je od toga prošlo vremena?«

U Violatorovoj priči nema uobičajenog protjecanja vremena, nema prostora, osim prostora unutra. I osim ludnice gdje je trijumf nad tamničarima – pobjedničko punjenje guske, silovito, nezaustavljivo... A bijeg uvis jahanje je slova M, sa kojega nije lako sići. A na kraju – bacanje u kontinuum. Nema kontinuuma, ima rastakanja, nesigurnosti, ima shizofrenije teksta: ispovijed i ruganje, drama i farsa. Ide na živce, ide na govorenje. Pazite samo da ne prijeđe i na življenje...

Alla Tatarenko