Čakavska meštrija

Čakavska meštrija

Ljerka Car Matutinović, Meštrija, DKH–Verba, Rijeka, 2007.

Prije negoli se osvrnemo na zbirku, čine mi se umjesnima dvije napomene. Hrvatsko pjesništvo od sedamdesetih godina 20. stoljeća nadalje doživjelo je obnovu dijalektalnoga pjesništva, kajkavskoga i čakavskoga, koja je obnova bila usko vezana za osnivanje časopisa »Kaj« te institucije Čakavski sabor i požrtvovana rada Črnjina. Međutim, valja, književnopovijesnih razloga radi, reći da novije dijalektalno pjesništvo, za razliku od starije književnosti na čakavskom i kajkavskom jeziku, svoje početke datira na pragu 20. stoljeća. Matoševim Hrastovačkim nokturnom i Nazorovom Galijotovom peseni. I u jednog i u drugoga pjesnika, indikativno, bile su one objavljene unutar proznoga, novelističkoga teksta – Nekad bilo sad se spominjalo i Veli Jože. Pravi procvat doživjelo je kajkavsko pjesništvo, u međuraću, Galovićem i Domjanićem, Prpićem i Pavićem, a vrhunilo u Krležinim Baladama, zacijelo estetički i poetički najvećim autorovim djelom; i čakavsko je pjesništvo nakon Nazora doživjelo procvat Ljubićem, Balotom, Gervaiseom, da bi u poraću ponovno probujalo baš, da ga tako imenujem, u riječkom krugu (Stefanović, Rogić Nehajev, Stojević, do Načinovića i Petkovića). Upravo u sjevernoj regiji Hrvatskoga primorja nalazimo i našu poetesu, Ljerku Car Matutinović.

Drugi problem koji bih htio naglasiti jest čuvena Nazorova teza o čakavskom (dijalektalnom) pjesništvu. Naime, u dosta žučnim polemikama, u povodu čakavske antologije 1934, a upravo na tragu Nazorove teze ta se polemika i razvila, Nazor je izrekao fundamentalnu misao o čakavskom sadržaju čakavskoga jezika, ujedno i otkrivajući određenu mjeru straha o mogućnosti nestajanja čakavskoga jezika u književnosti i društvenoj komunikaciji. Tu je tezu, prema mojemu mišljenju ne baš uvjerljivo, pokušao opovrgnuti Stojević u svome radu, jer Nazorova teza ukazuje na činjenicu da se neki sadržaji, koje je on nazvao čakavskim, dadu izraziti samo u tom dijalektu, što ne implicira, opet, mogućnost da se i drugi sadržaji, koji ne moraju biti isključivo čakavski, ne mogu izraziti tim jezikom, kako su to uostalom pokazali sam Nazor, Stojević i Rogić Nehajev, Načinović i Petković, a evo i naša poetesa.

Dakle, pred sobom imamo knjigu sabranih čakavskih pjesama Ljerke Car Matutinović u sedam ciklusa. Želim naglasiti da se upravo prema tim ciklusima i usredotočuju tematska polja, iako cijelu zbirku prožima temeljna ideja prolaznosti, resentimenta, melankolije, prisjećajnih gesta, a nerijetko i kritički rakurs prema novom vremenu globalizacije, euromaniji, nivelaciji i postmodernoj egalitarizaciji, odnosno novih svirača bez instrumenata koji su poplavili scenu svijeta. No, i ta kritika ima finu ironijsku crtu, karakterističnu za one aktere koji uočavaju slabosti svijeta u kojemu žive, ali sebe isključuju iz mogućnosti participanata tih slabosti (Va žepeh rogi), o čemu govori prvi ciklus zbirke. Međutim, u tom ćemo ciklusu naći i pjesama koje se poigravaju semantičkim višeznačnostima čakavske ludističke mogućnosti, odnosno zamjeničkih semantičkih igara i aluzivnih značenja određenog motiva (npr. recepata) koji, uz svoje referentne jasnoće, mogu imati i svoje društvene (Rat zvezd neb

eskih i ciambella), ili čak totalno uništavajuće (Mići zeleni) reperkusije. Poetesa ima, dakle, sluha za ugroženost maloga čovjeka u raljama novih globalističkih vlasnika svijeta i njihovih glasnogovornika (Vavik mićemu čoviku), kao što znade fromovski osjetiti bolest današnjice, a to je žeđ za posjedovanjem, odnosno riječ je o zgrtalačkom tipu današnjega čovjeka; bolest velim, jer on najčešće izaziva stres i psihičke aberacije. Pjesnikinja je za različite mogućnosti onečovječenja čovjeka našla i svoj specifičan pojam – oninečit.

Rečeno je da cijelu zbirku prožima ideja nostalgičnih gesta za prošlim vremenima, i akterima koji su tomu vremenu davali smisao. To je središnja tema drugoga i trećeg ciklusa zbirke. Dakako, riječ je o obitelji, majci, ocu, nonu, noni i pranoni, pri čemu je jednaka pažnja i ljubav posvećena i majci i ocu, noni i nonu, kao obiteljskom, genetskom, kao antropološko-ontološkom i civilizacijsko-kulturnom ishodištu čovjekova bića; riječ je jednostavno o onomu modelu života kojega danas više nema upravo zbog drukčije kulturne paradigme koja je pomela prijašnje načine života i njegove vrijednosti. U tom smislu, rekao bih, da je čitav ciklus Litrati zamurani antologijsko ostvarenje, ali bih posebno istaknuo pjesme Misec, Grobišće, Su te anjeli va svoju kumpaniju zeli tata moj, Moj kantun, Črni mul, Moja mat šije i kanta.

Ako je ovdje bila riječ o resentimentu utemeljenomu u vrijednosti sadržaja zavičajnoga, ali i mediteranskog areala, u ciklusu Merikove meštrije pjesnikinja je na tragu bahtinske karnevalesknosti, i to ne samo radi jeftina i površna šegačenja, nego šentenca od Merika; rekao bih da je riječ o erotsko-poučnim pjesmama. Pjesme su, naime, bipolarno strukturirane na taj način da prvi dio izriče određenu zgodu nestašnih, ali i otvorenih erotskih igara, dok drugi dio želi kroz suzdržani komentar, Merikove sentencije, upozoriti aktere radnje, situacije i primisli, na situaciju u kojoj se nalazi pa s tim u vezi mjeru i posljedicu, bilo u erotskoj razuzdanosti, bilo u suzdržanosti. U ovom ciklusu pjesnikinja se pita o moći i statusu riječi, jezika, pa je linijom toga promišljanja također ona nadošla na gnomske sentencije koje takorekuć proizlaze iz jezičnih (leksičkih) ludističkih igara kojima su donekle uvjetovane i duboke semantičke veze (Miće šentenci za saki dan), te s druge strane više

jezične (makaronske) jezične zavodljivosti, i nadalje interteksta narodnih motiva i stihova. Sve to upućuje koliko na snagu jezika toliko i na pjesnikinjino metatekstno osvještenje njegove moći.

Koliko je Ljerka opsjednuta temom ljubavi kao dominantnom svojom opsesivnom temom kojom je prožeta cijela zbirka, dokazuje posebno i ciklus Jubav Marije Rožine, koja tema ovdje otvara i pitanje vjere, problem metafizike i moduse transcendencije (Ima jedan anjel). A to je donekle i normalno, jer motiv anđela, i kao svojevrsne metonimije ljubavi, ukazuje na univerzalnu njezinu radijaciju od dnevno-pragmatskih do kozmogenetskih dimenzija, pa se tako ljubav nadaje kao temelj i telos.

Zaključno možemo reći da ova summa čakavskih riči naše pjesnikinje ne samo da evocira svijet djetinjstva, zavičajna areala i njima pripadnoga porodičnoga stabla njezina kantuna, Crikvenice, kao kulturno-civilizacijskog ishodišta i modela života kakvoga jamačno više nema, pa resentimentne i nostalgično-melankolične geste ujedno su osjenčane određenim žalom i bolom, nego da se autorica ne da zavesti i potpuno upasti u mrežu sentimentalnosti, nego zadržava određenu mjeru ironije. To joj, s jedne strane, dopušta da, iz kognitivne pozicije lirskog subjekta, uputi kritiku suvremenim modama, političke, ideološke, i gospodarske sfere, s druge pak strane da opskrbu svakodnevna života upotpuni erotskom razinom kao bitnim čovjekovim očitovanjem, s treće strane pak gnomskim uputama kao pedagogijom svakodnevlja, a s četvrte strane da jezik osjeti u njegovoj igrivoj kompetenciji, pa on ovdje u čakavskom, crikveničkog kraja, jest legitimacija, u nazorovskom smislu, ali i raskošan repertoar stilskih i poetičkih mogućnosti kojim se Ljerka lucidno koristi.

Cvjetko Milanja