Buđenje

DANI FOTOGRAFIJE ARHIVA TOŠE DABCA, Galerija KIC, Arhiv Toše Dabca, Galerija Forum, Zagreb, 5 – 22. studenog 2007.

Buđenje

Biser Dana fotografije svakako su bile fotografske radionice, potpuno besplatne i otvorene za sve. Ona Josipa Klarice, Camera obscura, održavala se u vlastitom domu fotografa, a radionica o preventivnoj zaštiti i konzervaciji fotografskog materijala Petra Dabca bila je toliko posjećena da će uskoro uslijediti njezino ponavljanje

Gotovo cijeli mjesec posvećen fotografiji novitet je za svaku pohvalu u hrvatskoj kulturi sadašnjega vremena i situacije. Kako je riječ o fotografiji, nekako je logično da su sva događanja, predavanja, radionice i izložba bili pod krovnim imenom i u tematskoj potki Toše Dabca uz želju promoviranja i oživljavanja arhiva Toše Dabca (Ilica 17). Od početne ideje Ive Prosoli pa do njezine realizacije i pristanka grada da odobri budžet za cijelu manifestaciju prošlo je svega nekoliko mjeseci. Danas Arhiv, nekada Atelje Toše Dabca, bio je okupljalište umjetnika, glazbenika, fotografa, slikara, gdje se događala živa kreativna razmjena ideja, misli i djela. Riječ je o vremenu koje je uslijedilo nakon stvaranja naziva zagrebačka škola fotografije, velike skupne izložbe koja je obišla svijet, a sadržavala je djela umjetnika koja su imala prepoznatljivu zajedničku poveznicu, a na sve njih uvelike je utjecao Tošo Dabac. Fotografski velikan hodao je gradom s dvjema kamerama oko vrata i dnevno ispucavao tridesetak fotografija, tako da ostavština u Arhivu broji 200.000 negativa i 2000 autorskih povećanja. Zbirku je u ožujku otkupio Grad Zagreb i dao na upravljanje Muzeju suvremene umjetnosti. Arhiv Toše Dabca upisan je 2002. u registar kulturnih dobara Republike Hrvatske i time su ostavština i prostor donekle očuvani.

Problemi su koji se nastavljaju necjelovitost prostora (dijeli ga Centar za industrijsko oblikovanje) i uvjeti čuvanja zbirke daleki od idealnih (najugroženiji su dijapozitivi, koji bi se trebali pohraniti na 0 °C). Premještanjem zbirke u novi muzej riješit će se svakako barem jedan od dva problema, no Dani fotografije Arhiva Toše Dabca nisu bili toliko namijenjeni promoviranju same ostavštine, koliko pokušaju oživljavanja umjetničkoga prostora Arhiva i promoviranju fotografije u najširem mogućem smislu. Zamisao oživljavanja prostora ne ide u smjeru vraćanja prostora u slavne dane, kada su se Tošo Dabac i njegovi učenici Petar Dabac, Enes Midžić i Marija Braut kreativno igrali fotografijom i primali umjetnike iz cijeloga svijeta, jer bi to jasno bilo nemoguće, nego pokušava povećati dinamiku kulturnih zbivanja u Arhivu uz omogućavanje učenja (što je od početka odrednica Arhiva) uz promociju same fotografije.

Iako su Dani Arhiva namijenjeni populariziranju fotografije u najširem smislu, ovogodišnji Dani Arhiva, koji će uz malo sreće postati svakogodišnji tradicionalni, bili su gotovo u potpunosti obilježeni nekom stavkom iz opusa Toše Dabca. Enes Midžić pričao je tako o Arhivu i Toši Dabcu kao vlastitom životnom iskustvu, Marija Gattin, voditeljica Dokumentacijskog i informacijskog odjela MSU, o različitim izrezima fotografija Toše Dabca, koji uvelike mijenjaju doživljaj samih fotografija. Iva Prosoli govorila je o industrijskoj fotografiji i markantnim Dabčevim portretima radnika, Marija Tonković o Novoj objektivnosti koja je što se tiče fotografija Toše Dabca malo poznata. Poslije Drugog svjetskog rata Dabac je predstavljen kroz narodnu motiviku i socijalnu tematiku, a nekoliko pokušaja drugog žanrovskog određenja, koncentracije na detalj čudnih kutova i osvjetljenja, nakon otvorene novinske kritike Augusta Frajitića i lošeg prijema javnosti završilo je Dabčevom autocenzurom u smislu izlaganja i objavljivanja istih fotografija.

I izložba koja je u sklopu manifestacije otvorena u Galeriji Forum prikazuje upravo takve malo poznate fotografije, nadrealnog osvjetljenja muških i ženskih aktova, stupova dalekovoda iz iskošene žablje perspektive, detalja tablica s automobila na cesti ili pak fotografija koje zbunjuju pri pažljivijem gledanju jer su nastale preklapanjem dvaju negativa. Tošo Dabac u drukčijim fotografijama ostavlja netaknutu svoju prepoznatljivu šeretsku crtu, pa su tako neke fotografije otvoreno duhovite, poput one na kojoj je prikazan samo donji dio tijela žene koja popravlja čarape, ili visoko podignute noge iza ograde uz duhovit naslov Odmor skijaša.

Neka predavanja ipak su napustila Dabčev lik i djelo i otišla malo dalje, poput predavanja Ladislava Galete, koji je na brojnim primjerima pokazivao što se sve može postići manipulacijom fotografije te koje sadržajne mogućnosti može ponuditi i promijeniti sam medij. Najzanimljiviji primjer koji je postavio pitanje značenja autorstva u fotografiji i umjetnosti priča je o pentagramu. Između 1903. i 1917. nekolicina fotografa snimala je svoj lik u dvostrukom zrcalu, dobivajući se tako upeterostručeno u prizoru sjedenja oko stola. Neki od autora bili su poznati, neki nepoznati i, premda se nisu međusobno poznavali, otkrivali su isti fotografski trik, koji ih je i ujedinio i natkrilio, ukazujući na moguće gledanje da je umjetnost i proces umjetničkog stvaranja možda važnija od autora i da se ona odvija tijekovima u kojima se težište potpuno premješta s autora na samo stvaranje i djelo – umjetničko otkriće.

Za prve Dane fotografije Arhiva kao predavači određeni su kustosi i poznati fotografi, a cijeli projekt zavrtio se u takvu entuzijazmu, da mnogi od predavača nisu ni željeli uzeti ponuđeni honorar. Zbog toga je nepravedno kritizirati sama predavanja, koja ipak prati činjenica da mnogi umjetnici ne moraju biti i dobri teoretičari (i obrnuto), i da su neka predavanja, poput onoga Damira Fabijanića, bila previše iz osobnog iskustva, s obzirom da je naslov Profesionalna fotografija sugerirao širi sadržaj, a neka, poput onoga Darka Šimičića, imala nejasno istaknut zaključak te nit vodilju predavanja.

Biser Dana fotografije svakako su bile fotografske radionice, potpuno besplatne i otvorene za sve. Ona Josipa Klarice, Camera obscura, održavala se u vlastitom domu fotografa, a radionica o preventivnoj zaštiti i konzervaciji fotografskog materijala Petra Dabca bila je toliko posjećena da će uskoro uslijediti njezino ponavljanje. Radionica digitalne fotografije s temom portreta Borisa Cvjetanovića urodila je kratkom izložbom polaznika. Što još svemu dodati, osim – ponovilo se dogodine!

Dina Ivan