Bojan Hohnjec (1922–2007)

Bojan Hohnjec

(1922–2007)

Vrlo diskretno i bez velike pompe u nedjelju nas je 25. studenog 2007. napustio jedan od najstarijih pionira hrvatskog jazza, klarinetist, saksofonist, skladatelj i aranžer Bojan Hohnjec. Rođeni Zagrepčanin, već se kao petnaestogodišnjak počeo baviti glazbom, nadahnut entuzijazmom i sviranjem braće Res i braće Urbić, i to najprije kao samouk alt-saksofonist, a potom učeći privatno i klarinet. Prve je angažmane imao sa skupinom glazbenika amatera na ljetnim angažmanima u Martinščici, nadaren za jazz i plesnu glazbu već 1938. godine ulazi u tada afirmirani znameniti swing-orkestar bubnjara Uroša Jurkovića, Quick Swingers. Već godinu poslije Hohnjec pod utjecajem tada popularnih američkih filmova s orkestrom njegova uzora, klarinetista Artieja Shawa, osniva prvi pravi big band u povijesti naše jazz glazbe, sastavljen ponajprije od zagrebačkih mladih jazz-entuzijasta, amatera. Promociju je big band imao u proljeće 1940. u dvorani III. zagrebačke realne gimnazije u Kušlanovoj ulici, gdje je i maturirao. Orkestar je vrlo uspješno svirao tadašnje velike hitove Artieja Shawa kao što su Begin The Beguine, Indian Love Call, Night And Day i druge, ali je istovremeno bio i prvi u nas koji je izvodio i vlastite izvorne aranžmane. Uz to bio je i snažan poticaj za osnivanje sličnih big bandova u Zagrebu. Hohnjecov je orkestar tijekom 1940. i 1941. redovito svirao na tada vrlo popularnim čajankama u Hrvatskom glazbenom zavodu i drugdje, no zbog ratnih zbivanja i obvezne regrutacije studenata orkestar prestaje s radom početkom 1942. Bojan Hohnjec poput brojnih svojih vršnjaka studenata prekida studij kemije i odlazi u hrvatsko domobranstvo, biva poslan u njemački kamp Stockerau i samo zahvaljujući glazbi izbjegava odlazak na Istočni front. No nije kao časnik hrvatske vojske uspio izbjeći Bleiburg i Križni put sve do Kovina. Po povratku u Zagreb zahvaljujući Zlatku Černjulu postaje članom okteta Dixieland pri Radiopostaji Zagreb. Po osnutku Plesnog orkestra Radija Zagreb postaje njegovim redovitim članom i vođa sekcije saksofona, ostavši u njegovim redovima sve do umirovljenja. Usporedno uspijeva završiti i studij arhitekture na zagrebačkom Tehničkom fakultetu, no posvećuje se ipak glazbi. Bio je tako i članom ansambla Tomice Simovića, no s Plesnim je orkestrom Radija Zagreb, te poslije Radiotelevizije Zagreb, obavio praktično sve nastupe, domaće i strane festivale jazza i turneje koje su započele onom u Bugarskoj, a nastavile se u nekim istočnoeuropskim zemljama i Njemačkoj. S tim je big bandom nastupio i na svim festivalima jazza tadašnje države; na Bledu, Ljubljani, Radencima, Zagrebu i drugdje. S orkestrom je pratio niz gostujućih pretežito američkih jazz-solista. U drugoj se životnoj fazi okušao i kao skladatelj i aranžer. Tako u arhivu Hrvatskoga radija postoji više od 120 Hohnjecovih aranžmana raznih skladbi, a u sferi je lake orkestralne glazbe s elementima jazza na natječaju Radija Zagreb 1965. dobio drugu nagradu za kompoziciju Kasna jesen. Dvije godine poslije ponovno je dobio nagradu za skladbu Trenutak sreće, a obje su napisane za simfonijski orkestar. Hohnjec je usporedno obavljao i društvene funkcije u vodećim hrvatskim glazbenim udrugama. Bio je prvi predsjednik Udruženja muzičara zabavne i jazz-muzike Hrvatske, a potom u dva mandata i tajnik Upravnog odbora Društva hrvatskih skladatelja te dva puta i direktor festivala Zabavnih melodija, 1973. i 1974. godine. Bio je autor brojnih skladbi priređenih za Plesni orkestar RTV-a, predvođenih Mlinom, a slijedile su Damin gambit, Ibis raedibis, Teška voda, Ametist.

Slaveći osamdeseti rođendan i šezdesetu godišnjicu glazbenog djelovanja u Dvorani Vatroslava Lisinskog uz ostala priznanja primio je i medalju Vladimir Bolčević Hrvatskoga jazz-kluba.

S hrvatske je jazz- i glazbene scene u 86. godini otišao jedan od najstarijih i posljednjih mohikanaca zaslužnih za povijest našeg jazza.