Bilježenje paradoksa

Bilježenje paradoksa

Paradoksalni zahtjev plesne fotografije, a to je pretvaranje trodimenzionalnog u dvodimenzionalno, prostorne u plošnu dinamiku, ovdje je uspješno realiziran

Nakon jukstapozicije slikarstva, glazbe i plesa, koreografkinja Irma Omerzo u razvoju projekta Nastavimo s kretanjem usredotočila se na ples i fotografiju, otvorivši i u praksi raspravu u nas čini se teorijski započetu u posljednjem broju časopisa za plesnu umjetnost Kretanja. Rezultat je Foto-plession prikazan u Centru za kulturu Trešnjevka 30. studenog i 1. prosinca, scenski esej, zapravo vrsta hibridne forme u kojoj se susreću tankoćutne plesačice Zrinka Šimičić i Sonja Pregrad s fotografom Jasenkom Rasolom, autorom bogata iskustva u radu s plesačima. Oni pažljivim međusobnim osluškivanjem uspijevaju predočiti sve mogućnosti plesne fotografije: načine na koje se događa utjecaj jedne na drugu umjetnost i s kojim posljedicama.

Interakcija počinje od nevina fotografiranja na sceni za vrijeme ulaska publike i nastavlja se plesačkim odgovorom na slijed projiciranih fotografija. Na toj prvoj razini može se uočiti utjecaj fotografije (kompozicije-detalja) kao impulsa za tjelesni postav te iz njega proizašlo kretanje. Poslije se situacija preokreće pa solističke dionice plesačica, svake osobite kvalitete, fotograf na licu mjesta bilježi i zatim projicira svoja zapažanja. Mogućnost, ali i vrlo zahtjevna zadaća, prvi paradoksalni zahtjev plesne fotografije, a to je pretvaranje trodimenzionalnog u dvodimenzionalno, prostorne u plošnu dinamiku, prikaz kretanja u vremenu kroz zaustavljen trenutak, ovdje je uspješno realizirana.

Osim utjecaja na razini nadahnuća te što vjernijeg međusobnog reprezentiranja, Irma Omerzo ukazuje i na neizbježan moment koji prati bilo koja pretvorba formi – manipulaciju. Plesna sekvenca suprotstavljena je usporedno projiciranu slijedu fotografija koje hvataju plesne trenutke iste sekvence i prikazuje ih istovremeno njihovu odvijanju na sceni. Iste fotografije međutim svaku od koreografskih prolaznih točaka predočavaju posve drukčijim načinom gledanja od onoga koje je publika u prilici ostvariti. Na taj način svjedočimo i subjektivnu pogledu kakav nam, u ovom slučaju fotograf, može pružiti o nekoj koreografiji.

Vrhunac sesije postignut je ponovnim povratkom fotografa na scenu te prilaskom objektiva u sam prostor kretanja plesačica. Uobičajeno viđenje fotografa kao neutralna i daleka, marljiva bilježnika vremena ukida se, a ples se odvija tik pred njim. Plesanje s objektivom rezultira mnoštvom kadrova detalja, kože, lica i pogleda, čime je povećana i dramatičnost snimki, ali i intenzitet okidanja.

Posebnost je ovog scenskog eseja u mnogočemu. Osim što otvara kreativno polje komunikacije između dviju polarnih umjetnosti, on svjedoči mnogim upitnostima nastala spoja omogućujući istovremen uvid u obje forme te sam proces njihova spajanja. I dok zasluge za uspjeh svakako idu u prilog i Irme Omerzo, Zrinke Šimičić i Sanje Pregrad, zvijezda jedne plesne večeri prvi put bio je fotograf, impresionirajući ponajprije snimanjem plesa uživo bez ijednoga neoštrog rezultata, ali najviše razumijevanjem plesa.

Jelena Mihelčić