Bijela boja djetinjstva

Bijela boja djetinjstva

Posjetitelje na ulazu u kazališe dočekuju glazbenici uvodeći ih u svijet Bijeloga klauna koji, i dugo nakon odlaska iz kazališta, ostaje u njihovu osjetilnom pamćenju, pamćenju osjećaja koji su im tako uspjelo prenijeli svi autori i sudionici predstave, na čelu s redateljem Ivicom Šimićem

Vrlo brzo nakon objave 1988. knjiga Damira Miloša Bijeli klaun osvojila je srca malih čitatelja te stekla status klasika domaće književnosti za djecu. Usporedba sa slavnim Malim princem Antoinea de Saint–Éxupéryja doista nije bez osnova, jer čudesni svijet osjećaja, njihova otkrivanja i razumijevanja zajednički je objema knjigama. Ganutljiva priča o dječaku koji odrasta u cirkusu uz roditelje klaunove koji ga podučavaju kako bi mogao nastaviti obiteljsku tradiciju te njegova suočavanja s vlastitim ograničenjima (ne razlikuje boje) i strahovima (strah od nastupa pred publikom), ali i svime oko sebe, nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Put od omiljene lektire do pozornice nije dalek, no za razliku od predstave koju je u zagrebačkom Dječjem kazalištu Dubrava postavio Mario Kovač, a koju izvodi jedna glumica, ujedno i animatorica lutaka, Varaždinci su Bijelog klauna postavili na velikoj sceni i uz glumačko-glazbeni ansambl koji broji jedanaest članova.

Dramaturgiju potpisuje mlada i dokazana autorica Lana Šarić, koja je uspjelo pretočila književni u kazališni svijet, izostavivši likove koji nisu nužni za radnju i cijelu priču još više usredotočivši na Dječaka koji je i pripovjedač i glavni lik u predstavi. Pritom se, kako Lana Šarić tako i redatelj Ivica Šimić, poznavajući vrsnoću građe koja im je na raspolaganju, nisu odveć obazirali na činjenicu da je prosječno trajanje dječjih predstava na hrvatskim pozornicama pedesetak minuta. Njihova predstava traje punih sedamdeset minuta bez stanke, no zahvaljujući dobro pogođenu ritmu postignutu izmjenom glumački razigranijih i meditativnijih dijelova međusobno odvojenih/spojenih dinamičnom glazbom (skladatelj Igor Karlić skladno je spojio cirkus i melankolični ton priče) koju uživo izvode bubnjar, trombonist i tubač u pratnji žonglerki, i najmlađi je prate s punom pozornošću.

Predstavu glumački nosi Ivan Glowatzky, koji je tjelesno upravo idealan izbor za ulogu Dječaka. Podjednako je uvjerljiv u monolozima kojima se obraća publici prenoseći im tako svoja razmišljanja, kao i u interakciji s drugim likovima, posebice sa Zmajem, utjelovljenjem svojih ukroćenih strahova, koji mu se javlja u snovima. Draško Zidar nastupa u dvostrukoj ulozi slijepoga Starca koji Dječaka uči kako raspoznati boje i Zmaja. I kada mu je lice skriveno maskom, ekspresivni Zidar pronalazi način da dopre do publike, modulacijama glasa i pokretima tijela. Nakon početnoga straha (pala je i poneka suza) upravo je Zmaj (masku je izradila Gordana Krebelj) onaj koji u mališana izaziva smijeh (i oni, kao i Dječak, pobjeđuju strahove) čineći dobru protutežu Dječakovu tužnom klaunu.

Kostimografkinju Mirjanu Zagorec cirkuska atmosfera nije povukla da iskoristi vedre i vesele boje, nego je suzila paletu na spektar od bijele do plavosive, za što postoji dvojako objašnjenje. Priča je ispričana iz Dječakova kuta, a on ne raspoznaje boje nego ih vidi samo kao nijanse sive, a ni cirkuska trupa u kojoj nastupaju njegovi roditelji (Ljiljana Bogojević i Zdenko Brlek simpatično su groteskno utjelovili par trapavih klaunova) nije osobito bogata. Jedine su kolorističke iznimke očekivano žarkozeleni kostim Zmaja i haljinica Djevojčice (simpatičan nastup Helene Minić), neustrašive krotiteljeve kćeri, intenzivno crvene boje koju Dječak prepoznaje jer je, kao što ga je naučio Starac, veže uz osjećaje, odnosno uz ljubav prema njoj. Za šarm predstave zaslužna je i koreografkinja Desanka Virant te jednostavna i vrlo efektna scenografija Dinke Jeričević. Na početku predstave iz cirkuske se arene uzdiže platno, stilizirani šator čijim se okretanjem uz minimalne intervencije (projekcija šume, nekoliko scenskih rekvizita) omogućuje dočaravanje različitih prostora i brza izmjena prizora.

Posjetitelje na ulazu u kazališe dočekuju glazbenici uvodeći ih u svijet Bijeloga klauna koji, i dugo nakon odlaska iz kazališta, ostaje u njihovu osjetilnom pamćenju, pamćenju osjećaja koji su im tako uspjelo prenijeli svi autori i sudionici predstave, na čelu s redateljem Ivicom Šimićem.

Goran Ivanišević