Béjartove simfonije

Béjartove simfonije

Ovo će stoljeće umrijeti. Neka žive Ples i Plesači i oni koji svoje biće traže svojim tijelom!

Čudnom igrom sudbine 22. studenog 2007. našla sam se u gostima kod bračnoga para Dobrijević. Željeli smo zajedno pogledati neke snimke i popričati o nekim razdobljima njihova intenzivnog umjetničkog djelovanja. Ljubinka i Petar, baletni umjetnici zavidne međunarodne karijere, još dvoje iz čudesne generacije koja je 1950-ih iz zagrebačkoga HNK otišla osvajati europsku baletnu scenu, poznati su u plesnom svijetu po dvadesetogodišnjoj suradnji i čvrstoj umjetničkoj i prijateljskoj vezi s Mauriceom Béjartom, autorom misaonih i začudnih scenskih djela: još iz 1955. godine, Simfonije za usamljenog čovjeka, do moćnih, spektakularnih scenskih vizija kao Nižinski – božji klaun ili novih provokativnih čitanja Ščelkunčika. Béjarta je sve zanimalo i poticalo: čista ljepota akademski uobličenih plesačkih tijela (Umjetnost baleta), otvorena forma grupne improvizacije (Varijacije za jedna vrata i jedan uzdah), konglomerat ljudskih vještina i tehničkih mogućnosti scenskog iluzionizma, totalni teatar. Pisao je knjige, otvorio tri škole: u Bruxellesu, Dakaru i Lausanni. Otkrivao je ples i filozofiju pokreta drugih kultura; otvoren i prisutan cijelim bićem u svom vremenu i prostoru, bitno je obilježio plesni teatar 20. stoljeća, najavljujući novo.

Dobrijevići su sudjelovali u stvaranju i rastu svjetski znamenite Béjartove trupe Ballet du XXe siea cle (koja je poslije preseljenjem postala Béjart Ballet Lausanne); bili su plesači, pedagozi, baletni majstori. Ljubinka je šesnaest godina solistica Béjartovih baleta, plesala je u Posvećenju proljeća, Boleru, Žar ptici, Devetoj simfoniji, Nižinskom; Petar je i postavljao Béjartove koreografije u pariškoj Operi, Baletu Opere u Budimpešti, Boljšoj teatru, milanskoj Scali, Nacionalnom baletu Kanade, Baletu Narodnog pozorišta u Beogradu. Oboje su pripremali za interpretacije u Béjartovim baletima znamenite plesače kao što su Rudolf Nurejev, Carla Fracci, Natalija Makarova, Luciana Savignano, a Maja Plisecka u svojoj autobiografiji i opisuje kako ju je Ljubinka Dobrijević učila Bolero.

Dočekali su me u tuzi: već rano ujutro dobili su vijest da je Maurice Béjart umro. I složili su se sa mnom da ovo sjećanje nekako pripada i njima.

Maja Đurinović

Maurice Béjart je otišao, otišao da, ali samo u novo prebivalište, na novu adresu u kozmos i vječnost. Tužna i bolna strana rastanka prebrođena je spoznajom da ništa, a pogotovo duh, ne odlazi definitivno, ne udaljava se niti nas napušta, nego naprotiv postaje sve veći i bliži usprkos neizmjerivu brojanju vremena. Listamo albume i njegove monografije (koje su dio i našeg scenskog bivanja i sjećanja), i čitamo: »Ples je umjetnost koja ujedinjuje prostor i vrijeme. Pokret širi svoj crtež i podrhtava zrak koji ga okružuje ali ono što pretvara gestu u koreografiju je jedino spoznavanje ritma, otkucaji srca, vrijeme koje ubrzava ili usporava svoj tijek, trajanje koje lebdi i u isto vrijeme se može usporediti s vječnošću.«

Mnogo se pisalo i reklo o Mauriceu Béjartu, njegovu djelu i ličnosti, ali mislimo da sva ta mišljenja, ocjene i kategorizacije nisu dovoljni: on je bio revolucionar, genije, kreator, koreograf, mislilac, vizionar, ali prije svega čovjek – sve sa velikim slovima. Sam za sebe nikada nije rekao da je koreograf, nego da je aranžer i samo katalizator svega onoga što ga okružuje.

Sudbina mu je bila naklona pa ga je bacila na put kojim je kročio punim bićem osvjetljavajući ga i drugima koji su ga mogli, znali i imali sreće slijediti.

Maurice nam je od prvog našeg susreta (kreacija Posvećenja proljeća 1959) otkrio bit našeg poziva, s njime su nam rasla krila kojima i danas letimo, a iznad svega otkrio nam je istinu umjetničkog postojanja koju nikada nije iznevjerio. Poštivao je i duboko vjerovao u tradiciju, premda je bio i veoma kritičan, i želio odstraniti njezinu besmislenu konvencionalnost i suvišnu maniru – čime se mnogima zamjerio. Istodobno je imao jasnu viziju budućnosti pa je zato čitav njegov opus bio jasan, opipljiv čovjeku 20. stoljeća On je dao drugu dimenziju baletu. I plesnom teatru uopće.

U dvadeset godina provedenih s Mauriceom u Baletu 20. stoljeća sve naše svakodnevice prolazile su, bez pretenzije za slavom i popularnošću, kao svakodnevice prosječnog čovjeka: rudara, seljaka, radnika, liječnika... bili smo uvjereni u ono što smo radili i predani onomu čemu smo pripadali. Jednostavno, nitko se nije nikada žrtvovao, ili bio nesretan. Nije to bila samo profesija plesača – poslije pedagoga, baletnog majstora i koreografa – bilo je to zvanje.

Postajali smo svjesni značenja naše životne zadaće samo pred publikom, koja je dolazila u masama na stadione, u velike sportske dvorane i teatre, kao na mjesta gdje je savršeno komunicirala s nama i s onim što se zbivalo na sceni. Bilo je među njima onih koji nikada do tada nisu zakoračili u teatar, a pogotovo ne na baletnu predstavu. Nemoguće je opisati atmosferu i značenje onoga što je Maurice pružio najširim masama publike.

Kako nije potrebno da se vjernici iste vjere mole u istom hramu, tako smo i mi poslije dvadeset godina otišli nastavljajući svoju karijeru, nikada se ne udaljivši duhovno i profesionalno od Mauricea, pa nije neobično da nakon više od pola stoljeća i dalje radimo slijedeći put osvijetljen njegovom bakljom.

Godine 1964. na predstavi Beethovenove Devete simfonije u Kraljevskom cirkusu u Bruxellesu, neki prodavač gramofonskih ploča došao je na dobru ideju i prodavao ploče Beethovenovih simfonija. Jedna starija gospođa poslije predstave izlazeći iz gledališta pristupila mu je i upitala ga što to prodaje. On joj odgovori da su to ploče Beethovenovih simfonija. A stara dama odmah upita: A imate li Béjartove simfonije?

Što još poslije toga reći?!

Ljubinka i Petar Dobrijević

P.s. Premijera je novog Béjartova baleta Put oko svijeta u 80 minuta 20. prosinca u Lausanni.