Vanjske i unutarnje krhotine

Vanjske i unutarnje krhotine

Sve u svemu, Nedjeljni ručak šarmantna je i poletna repertoarna predstavica koja će imati svoju publiku

Dramski prvenac Ivice Prtenjače neobičan je spoj gotovo banalna hiperrealizma i nadrealne poetičnosti koja koketira s teatrom apsurda. No, usprkos zanimljivoj ideji da se kontrasno sudare površnost svakodnevnoga komuniciranja i intimne težnje pojedinaca iskazane u obliku poetskih solilokvija, drama Nedjeljni ručak ostaje na razini ne posve realizirana pokušaja. Prtenjača nije uspio u namjeri da se njegov rodni grad Rijeka »prepoznaje u atmosferi drame, da se decentno nalazi negdje iza svakog od likova.« Iako likove karakteriziraju određene osobine tipične za Rijeku, te su tipičnosti ujedno i opća mjesta kakva pronalazimo u toliko drugih gradova. Apstraktni dramski likovi i jednodimenzionalni odnosi, određena mlakost izraza, a opet neka lirska, inspirativna snovitost koju emanira dramski tekst, postavljaju pred redatelja nemalu zadaću da od nečega što se sastoji od sitnih krhotina vanjske i unutarnje stvarnosti, nečega što je potencijalno intrigantno, no ne i dokraja realizirano, stvori predstavu koja neće upasti u zamku lijepljenja unutarnjih, poetskih slojeva na doslovno preslikavanje stvarnosti prisutno u kokicama, juhicama i palačinkama koje se jedu na pozornici.

Redatelj Tomislav Pavković bio je na pravom tragu da pronađe scensku mjeru za Prtenjačin tekst, iako vjerujem da je u trećem činu snažnije mogao poentirati odmak od realnog i rastvaranje pukotine nadrealne začudnosti. No, usprkos određenim zamjerkama, smatram da je Pavković učinio mnogo. U prvom je činu bezbolno skrenuo u poetske solilokvije uvodeći prije njih istoznačnu unutarnju pukotinu: nijemi lirski prizor nježna plesa muža i žene, koji su na verbalnoj i energetskoj razini u stalnu sukobu. Pavković je precizno proveo još jedan odmak od hiperrealizma: gradirajuću histeriju drugoga čina u kojem dolazi do prsnuća unutarnjih pukotina članova obitelji. Iznimno uspjelo riješio je i pojavljivanje susjeda Quarantotta, začudnoga dramskog lika čija zvonjava na vrata priziva zvonjavu u Ionescovoj Ćelavoj pjevačici. U predstavi je taj iskorak ka teatru apsurda snažnije poentiran nego u tekstu – Otto ne ulazi kroz nego pored vrata, a njegovo bivanje u lirskom prostoru duha postaje posve izvjesnim kada se približi bazenu na prosceniju – dok izgovara tekst o dvoumljenju da li da uđe u stan, njegovo se tijelo dvoumi da li ući u bazen. Simbolika bazena / mora postaje jasna na samu kraju predstave, kada Olga, Dario i Otto u silini zajedničke ljubavi sjedaju u bazen te recitirajući Prévertovu Barbaru odbijaju Policajčev (= kruta realnost) ulazak u utopijski prostor vode, poezije, ljubavi, želja. Usprkos uzvišenu duhu kojim zrači, taj posljednji prizor sjajno se uklapa u Pavkovićev izbor pjesme koja ga prati – Idem tamo gdje je sve po mom (Jinx).

U glumačkoj su ekipi nadmoćnije bile glumice: vižlasta Jelena Lopatić snažne tjelesne ekspresije sjajna je u tumačenju tinejdžerke Maje, koja je upravo izgubila nevinost i razmišlja samo o seksu, a Olivera Baljak (majka Olga) ostvarila je još jednu dojmljivu ulogu. Žarko Radić posve je primjeren za ulogu Otta, pa i ne iznenađuje da je od nje izvukao čak i više nego što bismo pomislili da ona nudi. Zdenko Botić (otac Dinko) i Damir Orlić (sin Dario) bili su solidni, nimalo se ipak ne odmaknuvši unutar vlastitih prepoznatljivih manira, a u ulozi Policajca pojavio se Nenad Vukelić. Najslabijim segmentom predstave smatram scenografiju Dalibora Laginje, koja panoima s prepoznatljivim fotografijama Rijeke posve doslovno prikazuje ono što je trebalo zračiti iz same drame. Realističke kostime kreirala je Sandra Dekanić, a oblikovatelj je svjetla Boris Blidar.

Sve u svemu, Nedjeljni ručak šarmantna je i poletna repertoarna predstavica koja će, vjerujem, imati svoju publiku.

Tajana Gašparović