ULAZAK U KOCKU

ULAZAK U KOCKU

Borben Vladović, Lirski kockar. Izabrane pjesme, izabrao i predgovor napisao Pavao Pavličić, Altagama, Zagreb 2005.

Pedesetih godina prošloga stoljeća jezik se u hrvatskoj poeziji, izvrgnut ideologijskom pritisku, našao pred alternativom: ili će u ključu metafore izražavati svoj otpor diktatu ili će se, iskazujući svoju neozbiljnost zadovoljiti rubnim mjestom. Takvo stajalište pjesnika kao što su bili Boro Pavlović i Borben Vladović nije bilo još jedna metafora: odluka za predmetno bila je nehotice i otpor protiv ideja i pojmova koje je promicala filozofska poezija, ali više od svega napuštanje svijeta zagađena idejama i novo začinjanje svijeta.Dovodeći u pitanje književno autorstvo u dotadašnjem smislu riječi, Vladovićev konkretizam i vizualizam ne dolaze do konačna stajališta koje bi pjesnika trajno zadovoljavalo. U nizu pjesama, naizgled manje radikalno konkretističke odnosno vizualne gradbe, Vladović kao da nastoji rekonstruirati subjekt, ne kao individuuma nego kao djelatnika s gledišta sebi prepuštena, ničijeg, neozbiljnog jezika. Taj je jezik nađen, ma gdje to bilo, i reklo bi se slučajan:

Ne otvaraj dok vlak ne stane

Ne pas ouvrir avant l’arree t du train

Nicht öffnen bevor der Zug hält

Non aprire prima che il treno sia

fermo

Ne otvaraj dok vlak ne stane

(Nečiji dolazak)

Ako pak nađeno umjetničko djelo ima kao jedini mogući izvornik Duchampov pisoar, princip koji je neponovljiv, onda, zaključuje Vladović, preostaje levistrosovsko majstorijanje koje zbraja i kombinira različite pjesmotvorne metode počevši od kaligrafiranja, ready-madea, fonemskog i tekstualnog miksanja, rebusiranja, dosjećanja… U dvjema prvim zbirkama, Balkonski prostor (1970) i 3x7=21(Pjesme) (1973) Vladović se najviše koristi vizualnim pjesmama i vizualizacijama, da bi u Vruljama (1980) posve od njh odustao. Možda najpoznatija Vladovićeva pjesma iz prvog razdoblja, Riječ-kocka, verbalni je predmet kojega je nastanak upravo opisan oblikom pjesme i njezinom jezičnom tvarnošću. Odgovor na to zašto je odustao od vizualnih pjesama nalazi se u zbirci Knjigapegla (1982) u kojoj se popartizam, dakle svođenje svijeta na tipiziranu amblematski plošnu sliku, ostvaruje do kraja verbalno, čime predmetna sugestija postaje to jača. Te ljupke, nenametljive pohvale svakodnevnim predmetima nose svetokrug siromaštva koji ih izdvaja iz bahata repertoara potrošačke uljudbe. Te Vladovićeve pjesme izrazito su komunikativne, s pravom misli predgovarač knjige Pavao Pavličić, ali tu njihovu komunikativnost više valja pripisati njihovoj jezgrovitijoj predmetnoj mašti nego namjeri da budu jasne. Ali u pravu je Pavličić kad smatra da je Vladović komunikativnošću »najavio kasnija zbivanja u našoj poeziji«, koja su nastupila tek četvrt stoljeća poslije. On jezgrovitošću i metodskom strogošću nije odgovarao kriterijima i dionizijskom zamahu netom uvedena semantičkog konkretizma i na njega prikopčan hipermetaforizam i intermedijalizam.U zaokretu do kojega dolazi nakon četiri dotadašnje zbirke Vladović kao da se približava neutralnijem pjesničkom standardu, gdje obilježja njegova modernizma dolaze u drugi plan. Dok je dotad bio predmetan i činjeničan, Vladović sada govori o predmetima i činjenicama, on njima diskurzivno raspolaže. Za zbirku Odmor pelivana (1990) karakteristično je da se pjesnik referira na slikarska djela Pollocka, Matissea, na jedan bakropis, na prizor iz slikarskog atelijera, Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća i nekoliko slika iz njega, na smrt slikara Maksimilijana Vanke, na raku Sv. Šimuna, ali i onda kad su u pitanju druge teme, riječ je o metaslikarskim, metaknjiževnim i drukčijim vježbama pisanja na temu, dakle o koncentraciji na zadaću pisanja pjesama, umjesto čekanja da one dođu neočekivano. Umjesto da razvija jednu asocijaciju i dosjetku, Vladović se prepušta višestrukim asocijativnim i disocijativnim mehanizmima:

Svako moje kopnjenjeima svoj zapis

(Vodena pisaljka)

Jednu od svojih kasnih zbirki Vladović je naslovio naizgled starinski preopćenitim naslovom Lirika (2000). U njemu je sadržana putna zamisao lirskog lutanja preko motivâ-koncepata. Tako u pjesmi Zaglavni kamen naslov upućuje na opsesiju konstrukcijom luka, u Groblju automobila automobilske olupine variraju snove o automobilskim nesrećama, u Zaleđenom brdu pjesma se razvija nakon uvodnog kao u niz inačica móre o padu s brda… Dobar dio pjesama zbirke strukturiran je kao izvješće o snu iz kojega snivač s mukom i neuspješno nastoji izići. Introvertnost kasnoga Vladovića sama je suprotnost ekstrovertnosti ranoga. Ili, kako kaže Pavličić, tumačeći osobine ranog i kasnog opusa: »Prvo je humor i zaigranost, a drugo sjeta i nostalgija.« Dok rani Vladović gradi pjesme-predmete, kasni se Vladović zaglavljuje u pokušaju da se raščlani postanje pjesme.