Vijenac 359

Kazalište

Gradsko kazalište Požega: August Strindberg, Gospođica Julija, red. Stojan Matavulj

U tijesnim cipelama

Kako je Gospođica Julija, između ostaloga, upravo komad o nemogućnosti prelaska vlastitih granica, zatvorenost u okvire ove produkcije sliči vjernoj interpretaciji, ali istodobno znači i neuspješnu potragu za ključem koji otvara Strindbergove kombinacije krutog realizma i nevera duše

Gradsko kazalište Požega: August Strindberg, Gospođica Julija, red. Stojan Matavulj

U tijesnim cipelama


slika


Kako je Gospođica Julija, između ostaloga, upravo komad o nemogućnosti prelaska vlastitih granica, zatvorenost u okvire ove produkcije sliči vjernoj interpretaciji, ali istodobno znači i neuspješnu potragu za ključem koji otvara Strindbergove kombinacije krutog realizma i nevera duše


Jedan od onih komada koji su dovoljno veliki za lektiru, ali i dovoljno maleni za produkciju i najbezizglednije dramske sekcije, Gospođica Julija nije slučajno čest izbor kad se nema dovoljno novca, a želi se napraviti nešto što nije tek zabava, ali nije ni Beckett. No, za razliku od primjera gdje se izvedbene slabosti mogu sakriti mitom o teatru apsurda, sa Strindlergovim naturalizmom koji je prerastao svoje cipele situacija je nešto složenija. Za Gospođicu Juliju nije dovoljno imati vrstan glumački par, efektnu epizodisticu i vjeru da će se stvar već skuhati sama, a čini se da je upravo to bio način kako je novoj produkciji Gradskoga kazališta Požega pristupio Stojan Matavulj. U kombinaciji s Ines Bojanić, nositeljicom naslovne uloge, taj je poduzetni glumac koji sve češće staje i na mjesto redatelja već ostvario nekoliko projekata, uglavnom u manjim kazalištima ili u privatnoj produkciji. No, jedno je histrionsko izigravanje, čak i u nesklonim uvjetima lepoglavske kaznionice, gde je Matavulj također radio teatar, ili kazališta u manjim sredinama, gdje nedostaje i novca i profesionalnog kadra, a drugo rezultat.

S obzirom da požeško kazalište ima volju sastaviti zahtjevniji repertoar, Strindberg se čini logično teškim izborom, kao što je pohvalno i angažiranje mahom mladih glumaca, na zagrebačkoj ADU tek diplomirane Helene Kalinić i Ljubiše Savanovića, gosta iz Bosne i Hercegovine. No, bez pokušaja odgovora na pitanje tko je zapravo ta Julija, i zašto im je uopće bilo važno postaviti Strindberga, ukoliko pravi razlog postoji, izvođači u režiji koja je sve prepustila afektu izazvanu jednodimenzionalnim čitanjem teksta kroz bitne dijelove protrčavaju kao da u svakoj naizgled naturalističkoj slici nije upisan simbol koji produbljuje značenje. No, kad već nema minuciozne scenografije, nego iznad uglavnom prazne scene leluja tek različito osvijetljena plahta, onda i uvjetni realizam kostima šalje drukčiju poruku. Rijetki su zato oni trenuci kad se može naslutiti prava narav verbalnoga ping-ponga između Julije i Jeana. Sirova snaga Ljubiše Savanovića pogođeno se na različite načine skriva kad treba pred njom igrati skrušena ljubavnika i kad s iskrenom pobožnošću čisti čizme njezina oca. Ines Bojanić, s druge strane, zaigrane pasaže žene iz višega društvenog sloja koja zavodi slugu igra histrionskom lakoćom, ali taj odjek ostaje čak i onda kad pokušava uvjeriti i sebe i druge da je izlaz jedino u smrti.

Kako je Gospođica Julija, između ostaloga, upravo komad o nemogućnosti prelaska vlastitih granica, zatvorenost u okvire ove produkcije nalik je vjernoj interpretaciji, ali istodobno znači i neuspješnu potragu za ključem koji otvara Strindbergove kombinacije krutog realizma i nevera duše.

Igor Ružić

Vijenac 359

359 - 6. prosinca 2007. | Arhiva

Klikni za povratak