Tek prolazna ocjena

»Književna Rijeka«, časopis za književnost i književne prosudbe, gl. ur. Davor Velnić,

br. 3, god. XII, Rijeka, jesen 2007.

Svojevrstan smiraj koji jesen donosi smještajući se u prijelaznom razdoblju između ljetne lijene bezbrižnosti i radnog zahuktavanja pred kraj godine kao da je obilježio ovo izdanje »Književne Rijeke«, u kojem se nažalost teško može istaknuti prilog koji bi se izdigao iznad prosječnosti kao glavnog obilježja broja.

U rasporedu stalnih rubrika, pored već uobičajena prilično hermetičnog poniranja Antuna Nodila u simboliku i semantiku riječi te nekoliko prikaza novih izdanja knjiga, priloge će velikim dijelom obilježiti rekapitulacija ljetnih, uglavnom lipanjskih događanja na riječkome području.

Tako Kim Cuculić daje prikaz četvrtih Riječkih ljetnih noći, istaknuvši kao poveznicu u raznolikim festivalskim događanjima potragu za novim prostorima igre i želju da se grad otvori moru kao svojoj prirodnoj kulisi. U prikazu najviše će se usredotočiti na kazališna događanja na festivalu, koji ocjenjuje uspjelim u okviru mogućnosti, iako smatra da termin održavanja nije najsretnije odabran. Još su jedan lipanjski događaj, također četvrti po redu, Susreti mladih pisaca i pjesnika, na kojem je predstavljeno šest mladih autora: Miroslav Živković, Alena Hrvoić, Ingrid Divković, Teni Bajramović, Mirna Cvijić te Sanja Vuković, čiju poeziju čitamo u zasebnome prilogu. Rubrika Pjesništvo donosi i radove njihovih starijih kolega po stihu – Fabijana Lovrića, Marice Mostarac–Štokić, Ljiljane Tadić i Drage Draguzeta.

Lipanj je obilježila i smrt Dragutina Tadijanovića, kojemu su u ovome broju posvećena dva priloga. Dok Željka Lovrenčić sabire opća mjesta Tadijina životopisa i stvaralaštva, dodajući na kraju eseja nešto osobniju notu evociranjem trenutaka njihova druženja, Jadran Zalokar bavi se njegovim haiku–pjesništvom. Iako je, kako piše, Tadija Stazom Čiste Riječi kročio kratko, otkrivši haiku u 93. godini života, Zalokar u njegovim stihovima nalazi mnoge bitne elemente ove pjesničke tehnike, poput čistoće u jednostavnosti, skromnosti i suosjećanju ili svijesti o prolaznosti. Uz spomenuto, esejistički blok donosi prikaz dvaju romana o Rijeci pisca Borbena Vladovića te dviju izložbi u riječkoj galeriji Kortil, koja je ugostila umjetnike Sanju Sašo i Alema Korkuta.

Broj uobičajeno donosi i prozni blok. Otvara ga ulomak iz romana Davora Velnića, u kojem čitamo o trenutku ponovnoga susreta triju žena razdvojenih ratnim događanjima i prstom sudbine. Teme ostalih pripovijesti kreću se od jedriličarske nezgode (Javor Novak), jednoga tipičnog iskustva putovanja autobusom na relaciji Split – Rijeka u kojem šarolikost putnika daje povod za komičan prikaz (Luka Aničić), života s majkom koja njeguje vlastiti kult ličnosti (Davor Grgurić), do posvećenja pojedinostima poput glačanja ili fizičke karakteristike sugovornika koji postaju polazište za nove tematske rukavce (Dolores Petrinić). Uz pokoju iznimku, te pripovijesti – doduše svaka na svoj način i ne svaka u jednakoj mjeri – pomalo pate od suvišnih ili nespretnih rečenica, bore se s vlastitom kompozicijom ili nas na ne osobito drukčiji ili zanimljiv način suočavaju sa već viđenim, što proznome bloku daje tek prolaznu ocjenu, a jednako možemo valorizirati i broj u cjelini.

Ljubica Anđelković