Strip je najživlja umjetnička forma danas

Strip je najživlja umjetnička forma danas

Dunja Janković, sjajna ilustratorica obiju knjiga koje su dobile nagradu Prozac, trenutačno na magisteriju u New Yorku, ovih je dana dočekala objavu knjige koju je ilustrirala, Koliko košta gram Marijane Ogresta, i svoju prvu njujoršku izložbu

Kako prolazi tvoje stručno usavršavanje? Osjećaš li napredak? Kako te se doimaju Sjedinjene Države? Predaje li ti Mirko Ilić?

– Završavam drugu godinu na magisteriju iz ilustracije na School of Visual Arts u New Yorku. Pobjegla sam kad sam osjetila da sam se u Hrvatskoj kreativno začahurila. Ovdje si svakodnevno bombardiran golemom količinom informacija, suočen sa snažnom konkurencijom darovitih ljudi iz cijelog svijeta i to me tjera da stalno pomičem svoje granice. Iskustvo koje proživljavam neprocjenjivo je. Na trenutke bude jako zbrkano, misliš da će ti glava eksplodirati, a onda iz toga stvoriš nešto čime sam sebe iznenadiš. To je baš ono što mi je trebalo. Mirko Ilić predavao mi je na prvoj godini. Dovodio je etablirane ilustratore i umjetničke urednike koji su nam davali informacije iz prve ruke o onome što nas čeka kad završimo program. Vrlo korisno predavanje, ali ako se mene pita, u Americi je previše biznisa, a premalo umjetnosti, dok je u nas dijametralno suprotna situacija: izađeš iz ALU s paletom ispod pazuha i čekaš da netko negdje uoči umjetnički žar i talenat u tvojim očima. Recimo, na tramvajskoj postaji. Nitko te ne nauči da se galeristi i mecene ne voze u tramvajima, nego u skupim automobilima.

Vrlo si aktivna na domaćoj stripovskoj sceni. Radiš li u Americi više stripova?

– Prije bih rekla da mi se polje interesa proširilo. Počela sam proučavati ilustraciju, koja je potpuno drukčija umjetnička forma. Kako naraciju prevesti u jednu jedinu sliku, koristeći se vizualnim simbolima? Zatim, eksperimentiram s medijima koji uključuju pokret ili interakciju, grafikom itd. Ali strip i dalje drži prvo mjesto. Strip je najživlja umjetnička forma danas, medij koji se najviše razvija, ljudi rade nevjerojatne stvari. Možda zato što za svijet stripa nije vezano toliko para.

Imaš li prilike i za primjerenu zaradu?

– Zahvaljujući nekolicini dobrih duša koje su mi pružile novčanu pomoć, uspjela sam pokriti goleme troškove školarine, tako da sam se potpuno usredotočila na rad, razvoj i eksperimentiranje. Moram napomenuti da za ljude koji se bave stripom ili ilustracijom nema stipendija hrvatskih institucija. Čini se da to nikomu nije dovoljno privlačno, dok je u svijetu potpuno druga priča.

Kako ti je bilo opremati knjigu Marijane Ogresta Koliko košta gram, nakon iskustva s knjigom Olje Savičević Ivančević Nasmijati psa?

– Pokušala sam pristupiti Marijaninoj knjizi na sličan način, s obzirom da je također bila riječ o zbirci kratkih priča, ali senzibiliteti su tih dviju autorica drukčiji. Olja mi je možda bila bliža po senzibilitetu, lagano lebdi iznad realnosti. Marijanine priče ponekad naginju u groteskni naturalizam, jezik je grublji, i tu nisam mogla biti odveć poetična. Jako sam zadovoljna jer me je natjerala da izađem iz svoje lagodne zone i upustim se u nešto novo. Posve sam se uživjela u te njezine osebujne karaktere. Na kraju je i Marijana bila zadovoljna. Izvrsna umjetnička komunikacija.

Kuriozitet je u tome da čak i Marka Pogačara, dobitnika prve nagrade Na vrh jezika znaš, ali po liniji bubnjeva. Oboje svirate bubnjeve. O čemu je točno riječ?

– Marko je uletio na moje mjesto kao bubnjar u bendu Death Disco. Sad, ne mogu se točno sjetiti da li su me izbacili ili sam prije toga otišla, ali bitno je da Marko odlično lupa. Poezija i ritam, strip i ritam, to je sve jako povezano. Ja se ipak najviše ponosim svojom ulogom bubnjarice u davno ugašenu bendu Invisible Ghost Luigi. To je bio bend! Čak smo imali i turneju Šabac – Beograd – Pančevo.

Vidiš li se u perspektivi u Sjedinjenim Državama, Hrvatskoj ili negdje drugdje?

– Iz ove pozicije kažem da ne bih mogla ostati u Americi, ne odgovaraju mi kultura ni kvaliteta življenja. Otuđenost i fast food konzumacija svega. Još neko vrijeme da, New York je savršen grad za ljude gladne znanja, iskustava i mogućnosti i ja samo skupljam, kao hrčak. Ali, ipak sam ja dijete s otoka, meni treba sunca, mora i dokolice. Kombinacija ta dva svijeta bila bi savršena. Više ribe i bevande, možda. Evo, recimo, zanimljivosti, jučer sam imala svoju prvu izložbu u New Yorku, zajedno s ostalim ljudima s faksa. Gotovo ista atmosfera kao na izložbama u Hrvatskoj, dosadni mali razgovori, neizbježni maniri, uštogljenovići, tu i tamo pogledavanje radova, blabla... Ali nije bilo alkohola, hrane ni pušenja. Ništa što bi moglo čovjeka, jelte, opustiti. E, to je socka.

Od kojega posla bi jednog dana htjela živjeti?

– Voljela bih biti freelancer, imati priliku raditi na različitim projektima, surađivati s različitim umjetnicima: animatorima, dizajnerima, piscima... No, dosta je teško izdržati na takvu životnom putu, pogotovo ako se namjeravam vratiti u Hrvatsku. Ilustracija u Hrvatskoj postoji jedino u slikovnicama i hvalevrijednim, ali osamljenim uredničkim pokušajima, kao tvojim. Za naslovnice knjiga uglavnom se biraju fotografije, to je stvarno već postalo dosadno. Ako bih se i dalje htjela razvijati i eksperimentirati, a da pritom ne živim samo od zraka, pretpostavljam da bih trebala imati i neku sigurniju varijantu. Možda profesorica na faksu. Ono od čega sam se oduvijek ježila.

M@ilao Kruno Lokotar