Slušateljski užitak

Slušateljski užitak

U pijanizmu Dalibora Cikojevića Papandopulova glazba pronašla je pak izvrsna sugovornika te njezine kvalitete poglavito dolaze do izražaja u trenucima kada je Papandopulo na vrhuncima razigranosti

Nije rijetkost da naši izvođači posežu za pojedinim hrvatskim skladbama ili skladateljima dvadesetoga stoljeća kao zaštitnim znakovima svoje karijere. Boris Papandopulo, međutim, ima više nego jednog promicatelja, pa je tako i Dalibor Cikojević skladateljevu obljetnicu odlučio obilježiti stavljanjem naglaska na njegov veliki klavirski opus. Na ovome albumu pritom je objedinio studentske radove poput nepretenciozne i gotovo lakoglazbene Contradanze, zatim Partitu, Vodenicu i Scherzo fantastico kao skladbe nastale u jeku tzv. nacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi između dvaju svjetskih ratova, prijelaznu Sonatinu iz 1941, već primarno modernistički intoniranih Osam studija (1956) te kao šećer na kraju, 10 x1. Deset muzičkih impresija, svaka po jednu minutu trajanja, posljednje Papandopulove klavirske skladbe. Njima je skladatelj na nadasve prikladan način zaokružio klavirski opus, kojemu su i inače u središtu mahom monotematske minijature, pa i u ovom izboru jedino u Partiti nailazimo na obrise suitne, a u Sonatini dakako sonatne cikličnosti.

U spomenutim trima skladbama iz tridesetih godina posebno je zanimljivo pitanje folklora, čija je prisutnost u ponešto istarski intoniranoj glavnoj temi virtuoznoga Scherza fantastica gotovo akcidentalna, u Vodenici tek programna, tj. izvanglazbena, dok Partitom, čiji glazbeni tijek tek povremeno okrzne pokoje sporedno folklorno obilježje, ipak prevladava neoklasicistički stilski izraz. To dakako nije spriječilo recepciju da ta djela doživljava kao nacionalna, no u slučaju Sonatine to je još teže. Njezin je dominantni ugođaj impresionistički, a iznad karakteristično neteleoloških suzvučja tek se povremeno ocrtavaju melodijski obrisi ili kadence poznati slušatelju iz nekoga drugog, stiliziranoga folklornog glazbenog svijeta. Veza Papandopula i folklora više je, naime, metaforička nego doslovna, a očituje se ponajprije u zaigranu vitalizmu kojim redovito pršte njegove skladbe.

Taj naš skladatelj povlači u svom opusu neke paralele s još jednim homo ludensom, velikanom glazbe dvadesetog stoljeća Igorom Stravinskim, pa su tako folklorna (gdje se prinos Papandopula ne da usporediti s golemim dometima njegova ruskog uzora) i novoklasicistička obilježja u poslijeratnim skladbama dijelom ustupila mjesto asimilaciji nekih avangardnih obilježja, npr. radu u dvanaesttonskoj tehnici. U skladu s tim, iz Osam studija nestali su i oni tragovi folklora koje smo uočili u ostalim, ranijim skladbama s nosača zvuka, ali je živost toga ciklusa dobila na efektnosti svojevrsnim modernističkim izoštrenjem bridova sloga te je stoga pogođeno što upravo on otvara album. U pijanizmu Dalibora Cikojevića Papandopulova glazba pronašla je pak izvrsna sugovornika te njezine kvalitete poglavito dolaze do izražaja u trenucima kada je Papandopulo na vrhuncima razigranosti. A kako je takvih trenutaka mnogo, nosaču zvuka ne nedostaju kapaciteti za slušateljski užitak.

Ivan Ćurković