RAT U PIKSELIMA

RAT U PIKSELIMA

Haggis je veliki majstor pojedinosti. Iako je u središtu priče lik oca, dakle, genijalni Tommy Lee Jones kojem pripada cijeli film, redatelj ne bježi od naizgled epizodnih likova

Sudeći po trenutnom repertoaru hrvatskih multipleksa, već smo uvelike zakoračili u NATO. Nakon republikanskih propagandističkih pamfleta s alfa-mužjacima koji se ulaguju Von Clausewitzu (šifra: Kraljevina) i nabildanih komada koji se više naslađuju torturama nego što im je stalo upustiti se u suvislu debatu o ljudskim pravima (šifra: Nestali zarobljenik), holivudska liberalna ljevica nije mogla sjediti skrštenih ruku. Krenula je u drugu fazu, još žešću u denuncijacijama, s Redfordovim neuvjerljivim Jaganjcima i lavovima i mnogo snažnijom Haggisovom studijom karaktera, Dolinom nestalih, više autoanalitički usredotočenom na isprane sudbine malih običnih ljudi. Imamo, dakle, ideološki sukob dvaju različitih scenarističkih koncepta, onoga koji u Kraljevini utjelovljuje republikanska uzdanica Matthew Michael Carnahan, protiv vitalnoga demokrata Haggisa, čija je ideologija mnogo bliža retorici de Palmina lažnog dokumentarca Redacted, koji po običaju u nas kasni, jer je od svih gore navedenih filmova ujedno i najradikalniji.

Poput de Palmina pokušaja da nam pokaže istinu lažiranjem slika koje već postoje u formi videobloga, videonadzora, udarnih vijesti, I-filma i screenshota, tako i Haggisov junak pokušava sastaviti krhotine istine putem MPEG-snimki sa sinova mobitela, nakon što je pronađeno njegovo karbonizirano i raskomadano tijelo. Otac želi saznati istinu na onaj isti način kao što su to pokušavali svi oni naši očevi i majke nakon kornatske tragedije. No, već nam je de Palma u najnovijem filmu pokazao da u takvim situacijama uvijek postoji nekakva vojna mašinerija i njezino redigiranje. Otac je vijetnamski veteran čije su moralne vrijednosti zasnovane na religiji (molitva prije obiteljskog objeda, alegorijski monolozi o Davidu i Golijatu). A sin je povratnik s iračke klaonice, jedan od onih dobro znanih naših momaka koji nakon povratka s bojišnice postaju agresivni, neprepoznatljivi i nesposobni u obuzdavanju najnižih poriva.

U Haggisa i de Palme događa se sveopća pikselizacija rata. U ironičnoga de Palme čak su i odore vojnika umjesto klasičnih maskirnih uzoraka išarane u obliku piksela. Svi ti pikseli koji se ukazuju u eri You Tubea i MySpacea naizgled sprečavaju oca da dopre do prave slike rata, premda on naivno vjeruje da ona krije nekakvu veliku istinu. Čak se u istragu uključuje i jedna detektivka, deglamurizirana Charlize Theron, portretirana kao jedna od onih hladnih dama iz uniformiranih forenzičkih televizijskih serija. No, kad se slike napokon otkriju, one pokazuju tek užase sinove američke provincijske svakodnevice. To više nije nikakva revolucija, nego tek obična niska rezolucija slike i morala. Sve je, dakle, svedeno na videozapis koji krade slike kako bi ih potom doveo do onih koje volimo, jer smo od tih istih voljenih sinova tražili previše. A kad oni nisu imali snage da učine ono što smo od njih tražili, odbacili smo ih. Za oca je sve to svedeno na banalnu biblijsku priču koja govori kako smo naše Davide odjenuli u maskirnu uniformu i poslali ih u borbu s Golijatom. Jer, Haggisova priča o žalovanju jednog oca ujedno je i priča o starenju umorne nacije.

Ali Haggis je veliki majstor pojedinosti. Iako je u središtu priče lik oca, dakle, genijalni Tommy Lee Jones kojem pripada cijeli film (Oscar mu je već osiguran!), redatelj ne bježi od naizgled epizodnih likova, poput otuđene majke Susan Sarandon, kojoj je dovoljno samo nekoliko rečenica da iz njih isplivaju sva njezina snaga i očaj. No, dok de Palma u završnom kadru urla fotografijama iračkih dječjih kolateralnih žrtava, Haggis urla simbolikom američke zastave okrenute naopako. Šteta. Jer, tamo gdje Eastwood rabi identični motiv stars and stripes na mnogo okrutniji način, Haggis srlja na patetični teren na kojem je njegov gotovo savršeni scenarij nepotrebno umiven odveć eksplicitnom završnicom.

Dragan Rubeša