Pulsiranje života sama

Pulsiranje života sama

Romanca u molu i Ulica Große Freiheit br. 7 čine sam vrhunac opusa Helmuta Käutnera, jednog od najvećih, posve neopravdano, zanemarenih genija njemačkoga kina

Njemačka kinematografija dvadesetog stoljeća imala je barem dva zlatna razdoblja. Najprije, to je bio avangardni uzlet s ekspresionizmom. Imena poput Langa, Murnaua, Lubitscha, Pabsta... obilježila su dvadesete kao razdoblje neupitne umjetničke kreativnosti, ali i komercijalnoga proboja, posebice UFA-produkcije.

Kasnije, još jednom, njemački je film bio perjanicom svjetske kinematografije. Jasno, novi njemački film, potkraj 60-ih i cijelim tijekom 70-ih, obilježio je strujanja sedme umjetnosti na razmeđi modernizma i postmodernih tendencija. Fassbinder, Herzog, Wenders i Margarette von Trotta toponimi su toga razdoblja.

Međutim, cijelo jedno razdoblje između tih dvaju vrhunaca ostaje relativno nepoznatim. Točnije, neprepoznatim. Posebice ako se zna da to razdoblje obuhvaća i najmračnije doba novije njemačke povijesti – nacizam. Ipak, i s današnje historijske distance jedno ime iz toga doba svakako zaslužuje pozornost. Helmut Käutner, humanistički obrazovan filmaš, snimio je neke od najljepših njemačkih filmova, i ne samo tog ideološki prezasićena razdoblja. Počevši kao glumac u kazalištu, u svoju redateljsku karijeru na filmu krenuo je iste godine (1939) kada je mali kaplar Blitzkriegom pustošio Europom.

Käutner tijekom Drugoga svjetskog rata režira i dvije melodrame, kojima će sebe ustoličiti kao jednog od najvažnijih europskih redatelja ratnoga razdoblja. Dakako, nitko se to tada ne bi usudio ustvrditi za nekoga njemačkog autora!

Ipak, Käutner suverenim redateljskim pristupom vrlo zahtjevnu žanru melodrame podaruje osebujan vizualni dodir. Prepoznatljiva melankolija kadrova tih filmova umnogome podsjeća na Pabstove komorne drame, ali i na neka od najboljih ostvarenja francuskoga poetskog realizma, primjerice Carnéa.

Romanca u molu (1943) tako se i obraća francuskom kulturnom nasljeđu. Naime, predložak za film bila je kratka Maupassantova pripovijest Les bijoux (Biseri). Klasični ljubavni trokut žene državnoga činovnika Madeleine (Marianne Hoppe) s muževim šefom Viktorom te romantičnim skladateljem Michaelom (Ferdinand Marian, poznat i kao naslovni lik iz naci-propagandističkog Židova Süssa!), Käutner režira s rijetko viđenom vizualnom estetikom. Tek mala doza patetike, neizbježna u ovoj tragičnoj pripovijesti, boji rijetko uspjelu melodramu.

Snimateljski rad na filmu (Georg Brickbauer), svojim vožnjama i polutotalima, ponudio nam je reminiscencije na neke od najboljih trenutaka velikoga majstora fotografije klasičnoga njemačkog filma – Karla Freunda. Posebice se efektnom, pak, čini posljednja sekvenca Madeleine na samrtnoj postelji, čije se lice gubi u bjelini koja sugerira neoskvrnutost – barem, osjećaja!

Motiv neostvarive ljubavi izvanbračne veze upotpunjen je neizbježnom tragikom, ali i moralnim pitanjima. No, Käutner ne moralizira niti osuđuje. Njegova je protagonistica jednostavno postavljena u bezizlaznu situaciju između žuđene strasti i građanskih obveza. Iako kostimiran, film u pozadini ipak otkriva društveno-povijesni kontekst nastanka. Naime, zapaža se da su svi statisti vremešni ljudi. (Dakle, oni koji nisu na fronti zbog godina ili boleština!) Goebbels, dakako, nije bio zadovoljan Käutnerovim filmom. Jednako tako, zabrana prikazivanja popratila je i sljedeći redateljev uradak. I to još s većom indignacijom čistog arijevskog duha!

Ulica Große Freiheit br. 7 (1944) pripovijest je o mornarima i prostitutkama. Lučka sredina nikako nije odgovarala predodžbama njemačkoga šefa propagande o uzornim njemačkim momcima i djevojkama! Čuvena četvrt St. Pauli u Hamburgu predstavljena je kao utočište autsajdera svih vrsta, ali i neuništivim pulsiranjem života sama. Hannes Kröger (Hans Albert) negdašnji je mornar, sada pjevač u noćnome klubu. Njegova odabranica srca – avaj! – pronašla je ljubav u mladome lučkom radniku. Vješto balansirajući na rubu drame i gorkoga mjuzikla, Käutner je snimio vizualno još dojmljiviji film od prethodnika. Tada nova tehnika Agfa-color dala je poseban ugođaj ozračju tog ostvarenja. Na neki način, dojam je kao da je Brechtova Opera za tri groša postavljena u holivudski music-hall! Ipak, dubina osjećaja i životnost strasti daleko su od duha Busbyja Berkeleyja. Käutnerov osjećaj za tragiku uvjerljivo je otjelotvoren u ambijentima Hamburga, koji se, barem na filmu, nikada nije doimao mističnije.

Helmut Käutner tijekom Drugoga svjetskog rata poduhvatio se režije još jednoga filma, Pod mostovima (1945), no taj je ostao nedovršenim. Nakon rata polučio je još nekoliko uspjelih ostvarenja (ratna melodrama Posljednji most /1954/ snimljena je u koprodukciji sa SFRJ).

Ipak, dvije gore opisane melodrame čine sam vrhunac njegova opusa. Käutner je jedan od najvećih, posve neopravdano, zanemarenih genija njemačkoga kina.

Marijan Krivak