Predoziranje

O sastavu nove hrvatske izvršne vlasti odlučuje nekoliko mandata stranaka koje u stvarnom političkom životu zapravo nemaju nikakvu ili posjeduju tek neznatnu važnost. Drukčije rečeno: nije važan tekst koji ispisuju, nego kontekst u kojem su se našle. Birači su formalno zaokružili svoje kandidate, nepredvidljivi proporcionalni sustav pretvorio je glasove u mandate, a onda je započeo rodeo paragrafa, kavica, taština, na brzu ruku potegnutih fraza krajnje dramatičnih protagonista... Idealistički opetuju da im je stalo do programâ, a za ministarska mjesta, vidjet ćemo, pa ako se nešto nađe i za nas, dobro... Pokušamo li se ipak prisjetiti gdje je u svim tim genijalnim programima kultura i kulturna politika, brzo ćemo uvidjeti da je nema. Jesmo li barem jednom čuli u posljednjih nekoliko tjedana da je neka od stranaka ustrajavala na povećanju izdvajanja za znanost i da se od toga u pretkoalicijskim razgovorima neće i ne može odstupiti. Strateški, važnije je razgovarati o 0,5 promila alkohola u krvi nego o kulturnim ili znanstvenim programima i osmišljenu ulaganju u kulturu. Obrambena jezična sintagmica o društvu znanja govori sama za sebe, što se tu još ima raspravljati. Sadržaj će se već nekako i nekada popuniti, u hodu, kada prijeteći bum! u loncu postane neizdrživ... Kultura je postala maniristički premaz o kojem se razmišlja naknadno, a to je kada se sve drugo kako-tako posloži i poreda. Za one koji samo prazne državnu blagajnu i stalno nešto zanovijetaju uvijek ima vremena. Umorni od bezlične i dosadne kampanje što se svodila na proganjanje bipolarne lisice između crvenoga i plavog tabora, stranačkih jednadžbi s mnoštvom tupih nepoznanica, hrpetine bahatih i autističnih nastupa te prekomjerne skrbi za opće hrvatsko dobro u relativnih pobjednika i relativnih gubitnika, čovjeku je apsolutno drago što će uskoro sve biti gotovo, pa će se moći osvrnuti i na vlastiti život, onaj koji ga postojano čeka iza ugla kada dežurni zabavljači skinu maske obećanja i hinjene žrtve za narod... Kraj priče. Nastavak slijedi.Nedavni su izbori, osim spomenutih čari postizbornoga hrvatskog boga Merkura (oprostite, utvrđivanja programskih i sadržajnih smjernica, kakav lapsus), posve razvidno doveli do apsurda instituciju koja nas je mjesecima terorizirala – riječ je o anketama. Osim Đapića, ankete su najveći luzeri izbora 2007. Napose su gubitničke one izlazne u koju se zaklinjala struka i ina metodologija. Nije posrijedi nikakva politička nekultura, kako su nam to pokušali servirati dežurni sociolozi, nego tek uspješna osveta birača višemjesečnom medijskom dramljenju i cmizdrenju oko famoznoga dana odluke nakon kojeg više ništa neće biti isto. Nevini, spontani građanski neposluh spram još jednog anketnog mehanizma u predoziranoj atmosferi velikih očekivanja. Gusti labirint statistike, grafikona i krivulja, svakodnevno pljuskanje promilima i virtualnim sastavima nove hrvatske vlade i Sabora, medijski špajz-servis kojekakvih političkih analitičara, sociologa, psihologa… proizveli su odioznost, a u konačnici i ravnodušnost spram korisnosti i razloga postojanja anketnih metoda i rezultata… Proizvodnja nervoze dosegnula je vršno opterećenje u primatelja čija je mogućnost percepcije i ljudsko strpljenje postalo preopterećeno i isprano sudbonosnim postocima i analitičkim procjenama i napucima. Tri nacionalne televizije, plus radio, plus novine, plus internet… Nego, Đapić. Konačno je učinio ono što je trebao kada je 2000. ostao bez trofejne prijevare – prepisana magistarskog rada. Nakon aktualnog izbornog debakla ponudio je ostavku, ali će zato uskoro, darežljivim slovom bolonjske uravnilovke, konačno ostvariti svoj san i barem donekle zaliječiti ljutu ranu. Prema Zakonu o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju što stupa na snagu od sljedeće školske godine, i on će postati mag. iur., magistar pravničke struke. Svakako bolje zvuči nego pr. str. ost., predsjednik stranke u ostavci. Bandiću magisteriji i doktorati ne trebaju, njegove zasluge za narod presežu te apstraktne titule. Đapićev stariji brat po gromadnoj spomeničkoj plastici u središtu velikoga grada (Starčević u Osijeku, Tesla i Radić u Zagrebu), povratio se nakon izborne šutnje u naše male i dosadne živote. Mudro je bilo prinudno čkomiti zbog viših interesa esdepeovskoga tima, ali sada je fakat dosta. Gradonačelnik je snaga. Na početku mandata dosta se trošilo, pa se sada mora štedjeti, zagrebačke komunalije uskoro skuplje 50 posto, naplaćivanje parkinga produljuje se do sitnih sati, izglasan je frizirani GUP prema kojem su dopuštene velike intervencije u samu središtu grada, a bit će toga još... Iako zna koliko je to težak i odgovoran posao koji ne bi nikome preporučio, Bandić je obećao da će se kandidirati i 2009. za zagrebačkoga gradonačelnika. Presretni, u očekivanju mandatne 2008, puštamo suzu radosnicu... Neka se gradi, neka se lijeva, pa makar i loše.

P. S.Prelistavam posljednju knjigu bivšega SDP-ova zastupnika Pavla Kalinića, sada člana Bandićeva tima. To su kraći politički eseji i analize inozemnih i domaćih prilika. Nakladnik je zagrebački Profil, a naslov knjige je Idemo dalje.

Ivica Matičević