Pomaci nabolje

Pomaci nabolje

U vizualno dostojanstvenu formatu, čuli smo ujednačeno pristojne kompozicije koje se, doduše, uglavnom nisu izdizale iznad prosjeka. Odskočile su tek Moja prva zagrebačka ljubav Đela Jusića i Daleko je more Gorana Karana

Druga godina pokušaja revitalizacije Zagrebfesta u natjecateljskom obliku, mora se odmah priznati, donijela je neke pomake nabolje. Ponavljajući prošlogodišnju formulu isprepletanja natjecateljskih kompozicija i izvođača s pjevačkim zvijezdama koje su obilježile dio povijesti festivala, organizatori su priredbu ponovno pokušali učiniti pitkijom i privlačnijom prosječnu gledatelju. Ovaj put, hvala Bogu, nije bilo takozvanih zakrilnika i njihovih štićenika, odnosno zvijezda koje promoviraju mlade snage, nego se posegnulo za recepturom – dva natjecatelja, jedna legenda, pa dva natjecatelja i tako dalje, očito u smjeru potpuna osamostaljivanja konkurenata za nagrade.

Iako su legende sa svojim hitovima ovaj put bile tanje (legenda Vladimir Kočiš izveo je pjesmu sa svoga posljednjeg albuma, pa se ta koncepcija odmah raspala), vidljivo zamjetan bio je napredak u kvaliteti skladbi i izvođača u konkurenciji. Tako smo, u vizualno dostojanstvenu formatu, čuli ujednačeno pristojne kompozicije koje se, doduše, uglavnom nisu izdizale iznad prosjeka. Odskočile su tek Moja prva zagrebačka ljubav, standardni uradak Đela Jusića s dojmljivom izvedbom mladoga Dubrovčanina MarkoSa (nije tiskarska greška) i zanimljiv etnospoj dalmatinske pjesme i tamburica, Daleko je more, u kojoj se i autorski okušao izvođač Goran Karan (uz potporu gradišćanskoga Tamburaškog orkestra i zbora Pinkovac).

Prošlogodišnja odluka organizatora da se ograniči na dodjelu samo dvije nagrade – one stručnog žirija i publike, ove je godine nešto revidirana, pa im je dodana i nagrada za najbolji tekst (vjerojatno također u smjeru posvemašnje obnove izvornog festivala). Prije tih priznanja, »povodom

80-e obljetnice života« (sic!), skladatelju Peri Gotovcu dodijeljena je počasna nagrada za doprinos u promicanju hrvatskoga glazbenog stvaralaštva.

Na temelju čega je stručni žiri dodijelio nagradu za najbolji tekst Ines Prajo (Jednostavno), a Draženu Žanku i Alki Vujici za najbolju skladbu (Pusti otok), ostaje nejasno, jer se ničim nisu izdvojile od ostatka ponude. Grand Prix festivala dodijelila je publika, i to premoćnim brojem glasova, skladbi Moja prva zagrebačka ljubav (Jusić, Zuban), vjerojatno zahvaljujući spretnu spoju zagrebačke teme, solidne glazbe i dojmljive izvedbe (MarkoS).

»Kao što znate, smisao je festivalskoga nadmetanja da od Zagrebfesta i ove godine ostane pokoja dobra pjesma, da neki natjecatelj ostvari karijeru..., te da u svako doba neki samozatajni skladatelj, ali naravno i svatko drugi, može poslati skladbu za natječaj za Zagrebfest 2008.«, zaključila je na kraju voditeljica. Budući da će se, uz nešto vraćena digniteta i sve dobronamjerne želje koje su ove večeri mnogima bile na usnama, od svega nabrojanog, ostvariti samo posljednje (posebno plaši ono svatko drugi), Zagrebfestu, u doba nekih sasvim drugih mehanizama glazbene industrije, čini se predstoji dalja mučna borba preživjela formata s boljom prošlošću. Zavređuje li legendarni festival takvu sudbinu, prosudite sami.

Velimir Cindrić