Pokušaj buđenja savjesti

Pokušaj buđenja savjesti

Cijeli je Redfordov film, zatrpan mislima i idejama, a po nekima i preuzetan, zapravo kutija puna vrućih političkih i etičkih pitanja bez odgovora, svodiva na ono jedno retoričko: kuda ideš Ameriko?

Prije petnaestak godina, premda je već tada njegov redateljski (autorski) potencijal bio neosporan, nakratko me zaprepastila izjava Roberta Redforda kako ga zanima isključivo proza američkih pisaca. To je priznanje smjesta razbuktalo očajničku maštu: kakva bi tek bila hrvatska kinematografija, ili općenito kultura, kada bi hrvatski redatelji čitali samo domaće pisce (iako je vjerojatno da je s mnogima upravo tako, ali to i ne priznaju)? I kako bi tek izgledala naša ufilmljena povijest i zbilja bez korektiva neke tuđe misli i odmaknuta pogleda? Ipak, gledajući dublje od površine i u retrospektivi dugoj već četvrt stoljeća, čini se da je Redford svoj kulturni izolacionizam, ma koliko zvučao autistično, opravdao nizom redateljskih izbora u kojima tjera Ameriku da se suoči sa samom sobom na neugodan način, bilo da je riječ o (patologiji) obitelji (Obični ljudi, 1980), o (pogaženim) pionirskim idealima (Rijeka sjećanja, 1992) ili o (manipulativnim) medijima (Kviz, 1994). Čak i kada je bio nostalgično-romantičarski, njegov amerikanistički angažman nikada nije bio ni apologetski ni eksploatacijski, a u posljednjem filmu Lavovi i jaganjci, gdje je na dnevni red logično došao aktualni američki rat protiv Iraka, još je i izrazito intelektualno-raspravljački.

Strukturirana kao triptih, poput Babela, u kojem tek onaj središnji, vezivni dio korespondira s ikonografijom akcijskog / ratnog filma, Redfordova rasprava, proistekla iz scenarističkoga pera Matthewa Michaela Carnahana, vodi se o uzročno povezanim pitanjima i stanjima koja se u američkoj javnosti guraju pod tepih, a u holivudskoj kinematografiji utapaju u žanrovske matrice. S jedne su strane mutne bušovske političko-vojne strategije, koje iz unaprijed izgubljena rata silom žele iscijediti pobjedu. S druge su nemoć i apatija koju je, među ostalim, izazvao takozvani Patriot Act, ograničivši u ime »rata protiv terorizma« slobodu govora i mišljenja, a u konačnici i volju za bilo kakvim angažmanom. Redford tim temama prilazi izravno ili izrijekom, služeći se pritom prilično nepopularnim sredstvom – dijalogom, točnije, dvama dijalozima koji se istodobno vode na suprotnim stranama Sjedinjenih Država. Dok u vašingtonskom uredu ambiciozni republikanski senator (Tom Cruise) daje povlašten intervju uglednoj novinarki (Meryl Streep), želeći iskoristiti njezino pero i medijski utjecaj za propagiranje nove ratne strategije koja se upravo primjenjuje na bojištu, na kalifornijskom sveučilištu dekmokratski osviješteni profesor Malley (dakako, glumi ga Redford) uvjerava nadarena ali rezignirana studenta (Andre Garfield) da se treba angažirati u buđenju antiratne svijesti na sveučilištu. Pokušava ga pridobiti pričom o dvojici izvrsnih studenata koji su se, pogrešno vjerujući da time ispunjavaju domoljubnu dužnost, prijavili u vojsku. Njih dvojicu (ne slučajno, jedan je Afro- a drugi Latinoamerikanac) vidimo upravo na onom trećem, ratnom prizorištu, dok čekaju smrt u snježnim afganistanskim brdima, slomljenih i zametenih udova.

Ta metaforična slika slomljenog domoljublja (i demokracije) podupire pritom i raspoloženja aktera kod kuće. U trenutku kada odluči konačno nešto učiniti i raskrinkati krivu politiku, novinarka tek osjeti najveću nemoć, dok pred apatičnim i zbunjenim studentom ostaje niz otvorenih pitanja. Cijeli je Redfordov film, zatrpan mislima i idejama, a po nekima i preuzetan, zapravo kutija puna vrućih političkih i etičkih pitanja bez odgovora, svodiva na ono jedno retoričko: kuda ideš Ameriko? Pitanja su ipak na mjestu kao i glumačka ekipa koja ih postavlja; Redford i dalje želi biti dobar Amerikanac, a atraktivnije priče i moguće redateljske bravure očigledno je ostavio za neka druga vremena.

Diana Nenadić