Od samostalnosti jezika do jezika samostalnosti

Od samostalnosti jezika do jezika samostalnosti

Iako u prvi mah Deklaracija nije postigla uspjeh, ona je usprkos progonima pokazala da je otpor unitarizmu moguć. Postala je ključni dokument na koji se oslanjala borba za samostalnost jezika, naroda, pa i države. Od dokumenta o samostalnosti jezika Deklaracija se pretvorila u dokument o jeziku samostalnosti. Tim se jezikom u svim krugovima sve otvornije govorilo. Bio je to jezik Hrvatskoga proljeća, koji je živio i nakon njegova gušenja. Na njegovim je temeljima zasnovana samostalna Hrvatska

U petak, 30. studenoga, u Matici hrvatskoj održan je okrugli stol u povodu 40 godina Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Skup je vodio Mirko Peti, pročelnik Matičina Odjela za jezikoslovlje.Predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić u pozdravnim je riječima kazao kako je Deklaracija jedan od najvažnijih dokumenata novije hrvatske povijesti. Ona je bila jezični, a još više i politički dokument, koji je posvjedočio spremnost hrvatske kulture da se izbori za demokratska prava naroda i za njegove temeljne vrijednosti. Iako potpisnici Deklaracije formalno u onaj čas nisu postigli što su željeli, u hrvatskom se društvu razvila samosvijest da je moguće pružiti otpor i izdržati pritiske koji su putem svih medija dolazili iz cijele Jugoslavije. Matica hrvatska se nakon tih udaraca oporavila, radikalizirala svoje zahtjeve i postala jedno od bitnih mjesta hrvatske demokratske i nacionalne oporbe. Prepuštajući riječ izlagačima Igor Zidić zaključuje kako je Deklaracija napisana u obranu hrvatskoga jezika, ali isto tako i u obranu hrvatskoga naroda i hrvatskog modernog društva.Radoslav Katičić rekao je da je Deklaracija dotaknula bitno jezikoslovno pitanje, a to je: koji je i kakav to jezik za koji Deklaracija traži ustavni status i položaj u javnom ophođenju? Iako mi osjećamo da je hrvatski jezik posebna jezična izražajnost, prepoznatljiva i različita od svake druge, pa i od onih koje su joj najsličnije, mi to moramo i znati. Razvoj hrvatskoga književnog jezika ne možemo shvatiti primjenjujući postavke mladogramatičarske škole po kojoj se književni jezik temelji na dijalekatskoj osnovici. Tada bismo sukladno trima hrvatskim dijalektima imali tri književna jezika. Hrvatski je jezik, naprotiv, nastao na temelju crkvenoslavenskog okvira književnog jezika u koji je narodni jezik unosio svoja dijalektalna obilježja. Dokument koji to potvrđuje Bašćanska je ploča, koja nije pisana hrvatskim narodnim jezikom, nego, kao što je ustvrdio Stjepan Damjanović, visokoknjiževnim crkvenoslavenskim jezikom. Taj jezik, na kojem se čitalo u svakoj župi, svake nedjelje i blagdana, svemu puku, počeo je, ovisno o predjelu, poprimati čakavska, kajkavska i štokavska obilježja. Sve je to isti književni jezik. Hrvatski književni jezik nema dijalekatske osnovice, on nije jedan izabran i umjetno priređen da bude književni i standarni jezik, nego je nastao sustavnom i promjenljivom dijalekatskom stilizacijom. Novoštokavski ijekavski standarni hrvatski jezik upravo je dosljedna novoštokavska ijekavska stilizacija toga jezika. Tek s tom spoznajom Deklaraciju smo ne samo izborili nego i zaslužili.Milan Moguš naveo je nekoliko činjenica iz riznice hrvatskoga jezičnog povijesnog nazivlja počevši s Bašćanskom pločom u kojoj se nalazi hrvatsko ime. Kako se tada, a i poslije, poistovjećivalo ime naroda i jezika, pretpostavljamo da se u to doba i jezik zvao hrvatski. Hrvatsko ime zabilježeno je i u ostalim dokumentima iz početnih stoljeća hrvatske pismenosti.

Poslije se javio i naziv lingua Ilirica, koji se odnosio samo na jezik Hrvata u državnoj trojednici. Supstancija tom jeziku bila je trodijalektalna književna stilizacija, što poslije potvrđuju hrvatski književni krugovi i pokreti. Usprkos dvjema, do 19. stoljeća, posve različitim rutama razvoja hrvatskog i srpskog jezika, u prvoj je Jugoslaviji bila nametana ideja jedinstvenoga srpskohrvatskog jezika zasnovana na reformi Vuka Karadžića. Taj je jezik u Hrvatskoj opstajao samo silom vlasti. Usprkos pritiscima hrvatska je književnost u to doba uglavnom ostajala u svojem jezičnom toku. Unitaristički pritisci nastavili su se i u drugoj Jugoslaviji. Uporno nam se pokušavalo nametnuti jezično jedinstvo sa Srbima i u nazivu se krivudalo između srpskohrvatskoga, hrvatskosrpskog te hrvatskog ili srpskog jezika. Na koji se način hrvatski jezik odupirao i odupro svemu tome? Neprestanim njegovanjem onoga što je pripadalo samo njemu učvršćujući hrvatsku jezičnu okomicu, onoga što se u bilo kojoj hrvatskoj sredini uvijek prepoznavalo kao svoje pa zato unosilo u vlastite tekstove. A to što pripada samo njemu jest tronarječna čakavsko-kajkavsko-štokavska organska i književna osnovica. Potvrdu te trostruke osnovice nalazimo još od neliturgijskih glagoljičkih kodeksa, pa preko Marulića, Gundulića, Vitezovića, Belostenca, sve do Šenoe, Matoša, Krleže, Pupačića i brojnih drugih. Bogata povijest hrvatskoga jezika govori o samosvojnosti hrvatskoga književnog jezika. Dalibor Brozović ukazao je na neke činjenice oko uloge Ivana Broza u hrvatskom jezikoslovlju. Naime, rječnik koji je pod Brozovim i Ivekovićem imenom izdan 1901, osam godina nakon njegove smrti, Iveković je prilagođavao beogradskom jezičnom ukusu. Za procjenu Brozova rada, istaknuo je Brozović, treba imati u vidu i to da je znao za opasnost da Kraljevina Dalmacija i Kraljevina BiH prihvate fonološki pravopis za razliku od Kraljevine Hrvatske i Slavonije sa zagrebačkim nefonološkim pravopisom.Akademik Stjepan Babić istaknuo je važnost da sudionici ondašnjih zbivanja kažu svoja sjećanja kako bi se vidjelo što se dogodilo. Kao član Upravnog odbora Matice, sudjelovao je na sastanku 9. ožujka, kad se biralo povjerenstvo za sastavljanje Deklaracije. Ukratko je ispričao kako su sedmorica sastavljača izabrana, kako je 13. ožujka Deklaracija prihvaćena u samoj Matici i do 15. poslana svim ustanovama koje su je potpisale. U izlaganju bilo je riječi i o nejasnoj ulozi Vladimira Bakarića u događajima oko Deklaracije.Ante Stamać ukratko je dao osvrt na različita gledišta koja su se otvarala prema značenju i ulozi Deklaracije s obzirom na razvoj i smjene paradigmi u jezikoslovnoj znanosti. Putem knjiga Dalibora Brozovića, Radislava Katičića, zatim razvoja strukturalističke lingvistike, teorije komunikacije i semiotike, također se tražilo opravdanje Deklaracije. Kazavši kako život nije drugo nego jezik, a jezik nije drugo nego život, Ante Stamać zaključuje kako je život i razvoj ne samo znanosti, društva ili političke svijesti nego i život i razvoj kulturnih djelatnosti, kulturne svijesti, dao Deklaraciji posve za pravo. Ona je tih godina učinila prvi korak, kojega rezultate vidimo danas. Dubravko Jelčić u svome je izlaganju s auditorijem podijelio sjećanja na dane Deklaracije. Kao asistent u Institutu za književnost u Akademiji bio je jedan od potpisnika Deklaracije. Bio je i na skupštini Društva književnika Hrvatske, čiji je predsjednik tada bio Vlatko Pavletić. Nakon prihvaćanja Deklaracije u Društvu književnika, Slavko Mihalić je kao član uredništva lista »Telegram« odmah otišao u tiskaru i tako je već sutradan Deklaracija izašla u javnost. Deklaracija je već na prvi pogled, u prvom trenutku, prvoga dana postojanja, u široke hrvatske javnosti izazvala uvjerenje da to nije samo jezični, da to nije samo znanstveni ili kulturni, nego da je to i veliki politički događaj.Josip Lisac istaknuo je da je Deklaracija velik događaj u hrvatskoj povijesti, kao što je u hrvatskoj sredini općenito poznato i prihvaćeno, pothvat koji treba obrađivati činjenično, poglavito pak savjesno interpretirati u kontekstu cjelovitih zbivanja u svoje doba, pa i u povijesnom trajanju.

O sastavljačima Deklaracije postoji literatura na koju se nije pozivao niti je o njoj raspravljao. Tijekom proljeća 1991. mnogo se raspravljalo o sedmom članu komisije Upravnog odbora Matice hrvatske koja je sastavila tekst Deklaracije. Uglavnom su se svi slagali o šest autora Deklaracije (Brandt, Brozović, Katičić, Ladan, Mihalić, Pavešić), ali se nije nalazilo rješenje o sedmom autoru. Josipu Liscu Dalibor Brozović je 1980. priopćio svoju verziju sastavljača Deklaracije (pet poznatih + Pavletić + Ladan), pa je on na to u svibnju 1991. upozorio Brozovića. Tada se ustanovilo da je uz šest poznatih autora Deklaraciju sastavio i Vlatko Pavletić.Branko Kuna ocrtao je u izlaganju opću društvenu i političku situaciju Hrvatske onoga vremena. Bilo je to vrijeme i prostor u kojem je samostalno mišljenje bilo nepoželjno, a propaganda intenzivna. Vlast, uvjerena u razjedinjenost Hrvata i nenaviknuta na izvanpartijske inicijative, bila je iznenađena i uznemirena Deklaracijom. Iznenađeni su bili i intelektualni krugovi, a oni u Slavoniji, uključujući i same Matičine ogranke, odbacivali su i osuđivali Deklaraciju tvrdeći kako su o njoj saznali tek iz tiska. To se objašnjava strahom od represija vlasti, koja je na Deklaraciju uzvratila mržnjom i neprijateljstvom.Što nam Deklaracija znači danas i je li zaboravljena ili aktualizirana? Na to pitanje nema jednoznačna odgovora. Unatoč svim postignućima samostalnosti i promicanju jezikoslovne kroatistike u zemlji i izvan nje, iznenađuju današnje podjele u struci, koje jezikoslovce svrstavaju u lijeve, jugonostalgičare i jugounitariste na jednoj strani ili pak u desne, domoljubno osviještene, nacionaliste i konzervativce. No, ističe Branko Kuna, znanstveni opis hrvatskoga jezika mora karakterizirati samostalno mišljenje koje je bez utjecaja predrasuda, pa i onih političkih. Iz današnje perspektive, Deklaracija je nezaobilazan dokument želi li se temeljito i sveobuhvatno govoriti o novijoj hrvatskoj povijesti ili povijesti hrvatskoga jezika.Jozo Ivičević izlagao je o vremenu neposredno nakon donošenja Deklaracije. Nakon što je Deklaracija objavljena, komunističke vlasti potaknule su političku kampanju protiv potpisnika Deklaracije, a osobito protiv Matice. U početku suzdržana, politička osuda Deklaracije ubrzo je eskalirala. U takvu političkom ozračju upravni odbor Matice hrvatske oklijevao je sastati se. Vlast je tražila ostavku upravnoga odbora i izbor užega privremenog odbora do izvanredne skupštine, koju je trebalo održati potkraj lipnja. Odbor je podnio ostavku, ali se nije odrekao Deklaracije, niti je komisiju za pripremu izvanredne skupštine ovlastio da na to pristane. Ovlastio ju je da vodi tekuće poslove i da pripremi skupštinu, ali bez prava na započinjanje samostalnih akcija i programa i odstupanje od donesenih odluka upravnog odbora. Iz političkih krugova dolazili su pritisci za kandidacijsku listu novoga odbora s izlikom smirivanja javnosti. U Matici to nije prošlo, a skupština, i to redovita, održana je tek 19. ožujka 1968. i na njoj su reizabrani svi proskribirani kandidati, a nije izabran nijedan kojega je nametala Partija.Deklaracija je, zaključuje Ivičević, potaknula hrvatski nacionalni pokret u komunističkoj Jugoslaviji, a do 1971. prerasla u masovni politički pokret, koji je ubrzo suzbijen, ali samo prividno. Vratit će se 1991, kada bude uspostavljena hrvatska država.Ljubomir Antić dao je sažet povijesni pregled odnosa komunista prema nacionalnom kompleksu. Marx i Engels, živeći u nacionalno homogenoj državi, nisu obraćali osobitu pozornost nacionalnom pitanju pa nisu stvorili neku teoriju nacije. Stoga oni naciju promatraju tek kao instrument svoga osnovnog cilja, a to je pobjeda proleterske revolucije. Komunisti su na naciju gledali kao na fenomen građanskoga društva koji će iščeznuti s padom kapitalizma. Mišljenje da nacionalno tretiraju kao taktičko a ne programsko pitanje, odnosno da cilj proletarijata nije nacionalna država, nego klasna borba, pratit će komuniste, pa i ljevicu uopće, sve do najnovijega doba. Komunisti su općenito, a onda i u Hrvatskoj i u Jugoslaviji, nakon dolaska na vlast potisnuli nacionalna pitanja u drugi plan. Raspravu o nacionalnom pitanju hrvatski će komunisti razviti tek od 1923. Ona će biti prisutna sve do uspostave nove Jugoslavije, kad će se to pitanje smatrati riješenim. Jačaju unitarističke težnje koje nameću umjetno nadnacionalno jedinstvo, a potire se sve s hrvatskim predznakom, čak i nakon konfederativnog ustroja Jugoslavije od 1971.Josip Šentija govorio je iz perspektive svoje ondašnje funkcije direktora Radija Zagreb. Tada je kritički govorio o Deklaraciji, ali je i branio pravo njezinih potpisnika i institucija, što je na kraju rezultiralo njegovom smjenom. Afirmirani mediji u Hrvatskoj u doba Deklaracije bili su tisak, radio i televizija. Unatoč nedvojbenoj želji da se u njima govori dobrim hrvatskim jezikom, problem je bila nemogućnost da se slijede proglašena, ali i neusklađena pravila i upute jezikoslovnih stručnjaka. Ne manje važno jest da se djelovalo u ograničenim okvirima profesionalnoga, političkog i jezičnog suvereniteta, snažno izražena u području agencijskoga informativnog sustava. Hrvatski mediji, premda razmjerno najnapredniji u Jugoslaviji, nisu smjeli imati vlastiti agencijski servis vijesti i informacija. Agencijska informativna služba bila je dopuštena samo Tanjugu, koji je bio organ državne uprave. Hrvatske je medije takav položaj provincijalizirao, jer je trebalo prevoditi sa srpskog. Trajna ovisnost hrvatskih medija o centraliziranom državnom agencijskom izvoru rezultirala je s jedne strane u povećanim potrebama u tehničkim službama, a s druge strane stanovitim usporavanjem postupka pripreme za objavljivanje. Takva ovisnost, kao i politika zajedničkih programa koja je trajala do 1960, kada je prekinuta, bila je razlogom nezadovoljstva koje je 1966. rezultiralo zaključcima skupine lingvista, spikera i lektora o jezičnoj politici na RTV Zagreb. Nastojanja oko vlastite kulturne baštine sve su snažnije kapilarno prožimala svakidašnji život i rezultirala u dramatičnom i dalekosežnom događaju Deklaracije.Marina Štambuk Škalić održala je izlaganje o postojećem stanju arhivskoga gradiva o Matici koje se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

Vrijednost Matice i njezinih dokumenata proizlazi iz činjenice da je u demokratskom pokretu Hrvatskoga proljeća bila pokretač i sudionik zajedničkog djelovanja. Za proučavanje razdoblja od nastanka Deklaracije pa do prisilnog prestanka Matičina rada 1972. od najveće su važnosti dva arhivska fonda. Jedan je fond same Matice od početka njezina djelovanja 1842. pa do prekida 1972. Iako u znatnoj mjeri fragmentarno sačuvano, gradivo Matice s obzirom na njezinu dugovječnost te brojne društvene promjene u kojima je djelovala, kao i značenje te ustanove za kulturnu i političku povijest, od prvorazredne je povijesne važnosti. Drugi je izvor fond Centralnog komiteta SKH. Godine 1995. dokumentacija CK preuzeta je na dva načina: preuzimanjem arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske i izravnim preuzimanjem od SDP-a. To je bogat arhivski fond, podijeljen na dva potfonda, ratni i poslijeratni. Važna je i dokumentacija Gradskoga komiteta Zagreb, a posebno se to odnosi na njegovo interno glasilo »Bilten«. Manja cjelina gradiva o Matici nalazi se u dokumentima nekih državnih institucija, npr. Sabora socijalističke republike Hrvatske, Republičkoga sekretarijata za unutrašnje poslove, kao i u Zavodu za povijest i društvene znanosti te Zavodu za povijest hrvatske književnosti HAZU-a.Josip Pavičić izlaganje je započeo tvrdnjom da se jezik kojim je pisana Deklaracija ne razlikuje od administrativnoga vremena u kojem je nastao. Ono što upada u oči kao neuobičajeno jest sama riječ deklaracija, koja je na dokument mogla skrenuti pozornost i pridonijeti njegovu odjeku. U sadržajnom smislu posebnost je Deklaracije što se u njoj govori o jeziku koji službeno nije postojao. Zahtijeva se da bude ravnopravan s drugim službenim jezicima u Jugoslaviji i opisuje ga se kao samostalan jezik samostalna naroda. Taj jezik nikad nije bio samo puko sredstvo sporazumijevanja, nego je imao zadaću očuvanja nacionalne svijesti. Iako u prvi mah Deklaracija nije postigla uspjeh, ona je usprkos progonima pokazala da je otpor unitarizmu moguć. Postala je ključni dokument na koji se oslanjala borba za samostalnost jezika, naroda, pa i države. Od dokumenta o samostalnosti jezika Deklaracija se pretvorila u dokument o jeziku samostalnosti. Tim se jezikom u svim krugovima sve otvornije govorilo. Bio je to jezik Hrvatskoga proljeća, koji je živio i nakon njegova gušenja. Na njegovim je temeljima zasnovana samostalna Hrvatska. Ivan Čizmić na skupu se osvrnuo na odjeke Deklaracije u hrvatskoj političkoj emigraciji. Hrvati u inozemstvu, za razliku od Hrvata u Jugoslaviji, slobodno su mogli iznositi svoja stajališta. Na Deklaraciju i događaje oko nje reagirale su brojne emigrantske ustanove, istaknuti javni radnici, intelektualci, iseljenički časopisi. Tako je izjavu o Deklaraciji dala i Hrvatska akademija Amerike u New Yorku. Otisnuta je u »Hrvatskoj reviji« na hrvatskom i svjetskim jezicima te je tako o događajima bila upoznata i međunarodna javnost. Održao se i širi sastanak, koji su nazvali sastanak američko-hrvatske inteligencije. Na njemu je zaključeno da je Deklaracija kod cjelokupnog hrvatskog iseljeništva izazvala jednodušnost kakva se godinama nije vidjela u odnosima iseljeništva prema hrvatskoj inteligenciji kod kuće. Treba spomenuti i Hrvatski povijesni institut u Rimu, »Kanadski hrvatski glas«, zatim list »Hrvatska« iz Buenos Airesa te »Danicu« iz Chicaga. Posebno mjesto zauzima časopis »Nova Hrvatska« iz Londona, u kojoj Jakša Kušan piše da Deklaracijom počinje otvorena hrvatska borba za potpunu hrvatsku afirmaciju, koja je moguća samo s potpuno samostalnom hrvatskom politikom. To je borba protiv svega što stoji na putu hrvatskom političkom, socijalnom, kulturnom i privrednom razvitku. Takve tadašnje ocjene i stajališta podudaraju se s onima koje mi danas s odmakom zauzimamo, zaključio je Ivan Čizmić.Mate Kapović ukratko je izložio o današnjem položaju hrvatskoga jezika u svijetu. Ono što se javlja kao problem jest da se još u stručnoj inozemnoj javnosti neki koriste terminom srpskohrvatski jezik. Koji tomu mogu biti razlozi? Ponajprije inertnost i navika. Zatim tobožnja znanstvenost, koja drži da se na divljem Balkanu hoće od jednog napraviti tri, četiri jezika, a to ih se kao znanstvenike ne tiče. Treći je razlog praktičnost, kojom se izbjegava posebno pisati hrvatski, srpski, crnogorski i bošnjački, te četvrto, loše namjere, kojih, tvrdi Mate Kapović, baš i nema. Najveća je poteškoća što se citiraju starija djela koja rabe stari naziv. Ono što je nama bitno jest da se to promijeni. Rješenje je u pisanju što većega broja monografija, rječnika, gramatika i članaka na hrvatskom i stranim jezicima, koji bi govorili o hrvatskom jeziku. Važnu ulogu imaju i knjige stranih autora koje u naslovu jasno pokazuju da je riječ o hrvatskom jeziku. Trebalo bi, zapravo, napisati novi Akademijin rječnik, što je, završava Kapović, dakako, lakše reći nego učiniti.Okrugli stol završio je referatom Mirka Petija, koji je započeo analizom jezika Deklaracije. Taj je jezik klišeizirani jezik dviju tada najmoćnijih političkih organizacija, Saveza komunista i Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. S izrazima poput narodnooslobodilačke borbe, socijalističke suradnje, ne odudara od stilsko-sadržajnog stereotipa partijsko-političkoga jezika. Zašto takav jezik u Deklaraciji? Je li to bilo slučajno, pod utjecajem dominantnoga političkog diskursa ili je s namjerom bio takav kako bi podišao onima kojima se obraća? Ili je oboje bio slučaj? Mirko Peti zaključuje kako taj jezik nije bio izraz lukavstva, nego ponajprije spontana izražavanja ljudi, od kojih je nemali broj bio u Partiji. Ono što jezik Deklaracije pokazuje jest autoritarnost političkog i društvenog konteksta u kojem se živjelo, a onda i javno djelovalo.S ovom ocjenom i mi se možemo u potpunosti složiti. Plemenito nastojanje i težnja koje je Deklaracija izraz i simbol, pokazuju nam se u punini tek unutar konteksta, a taj kontekst po svojoj naravi bio je suprotan ne samo potpisnicima nego i hrvatskom narodu.

Mirko Cvjetko