O vječnoj ljubavi

O vječnoj ljubavi

Zappia je, kad mu to pođe za rukom, pravi majstor u onome što nasušno nedostaje hrvatskome kazalištu: u inovativnom i nadahnutom dramaturško-redateljskom čitanju dramske klasike

Repertoarni potez da se u Gradskom kazalištu lutaka u Rijeci postavi Shakespeareova tragedija Romeo i Julija u režiji Laryja Zappije pokazao se kao izniman u okvirima cjelokupnoga hrvatskog lutkarskog kazališta, i to iz nekoliko razloga. Kao prvo, u nas se lutkarstvo još tretira na veoma konvencionalan način, koji, između ostaloga, isključuje i lutkarstvo namijenjeno odrasloj publici. Kao drugo, poznata je činjenica koju i nije teško shvatiti: mladi danas baš i ne odlaze u kazalište. A Zappijina predstava Romeo (i Giulietta) lutkarska je predstava zabranjena za mlađe od četrnaest godina koja točno pogađa senzibilitet današnjega naraštaja tinejdžera; predstava koja razbija uobičajene predrasude mladih da u lutkarsko kazalište idu samo nedorasli klinci.

Zappia je, kad mu to pođe za rukom, pravi majstor u onome što nasušno nedostaje hrvatskome kazalištu: u inovativnom i nadahnutom dramaturško-redateljskom čitanju dramske klasike. Njegova verzija Romea i Julije spoj je romantične melodrame i ironijskoga diskursa karakteristična za vrijeme u kojem živimo, a ispletena je oko dvije dramaturške niti – internetskoga brbljanja dvoje tinejdžera, čiji su chat-inicijali RM i JC, dakako Romeo Montecchi i Julija Capuletti, te Rosaline kao središnjega lika priče. Od sama početka predstave na televizijskim ekranima postavljenim sa svake strane pozornice pratimo virtualni razgovor suvremenoga Romea i Julije, koje glume Božena Delaš i Zlatko Vicić (uz koje u predstavi sudjeluju i Anđelko Somborski i Alex Đaković) vidimo odvojene u dvama velikim staklenim terarijima u dnu pozornice. Svakoga u svome izdvojenom univerzumu, koji se može, kako Zappia kaže, samo očešati o univerzum onoga drugoga. Brbljanje ne ostaje samo na brbljanju, nego mu ona pred kamericom pokazuje svoje sise i guzove, a razgovor, iznesen diskursom i rječnikom tipičnim za današnju mladu generaciju, sadrži razmišljanja o jednoj od najvećih ljubavnih priča svih vremena te propitivanja pojma žrtvovanja za drugog i vječne ljubavi. S druge strane, u priču o Romeu i Juliji uvodi nas i Rosalina, djevojka koju Shakespeare samo spominje kao Romeovu ljubav prije fatalna upoznavanja s Julijom. Postavljanje Rosaline u ulogu protagonista uvodi u predstavu učestali problem današnjega čovjeka – ostavljenost, što lančano rastvara činjenicu o prolaznosti svega, a samim time i ironijski diskurs prema zamisli o vječnoj ljubavi. Shakespeareovi ljubavni prizori između Romea i Julije postaju tako prisjećanja napuštene Rosaline na ljubavne trenutke koje je nekad provodila s Romeom, a koji su iskazani iznimno atmosferičnim lirskim prizorima. Zappia uvodi još jednu zanimljivu intervenciju: Tebaldo u dvoboju ne ubija Mercuzija, već hrabru i požrtvovnu Rosalina, čime se dodatno naglašava okrutnost i egoizam današnjega vremena.

Uopće, Zappia cijelu predstavu gradi na kontrastima: kontrast današnjega vremena (chat) i prošlosti (igranoj minijaturnim lutkicama, čije kreacije potpisuju Dalibor Laginja, Luči Vidanović i sam Zappia, a koje su dio Rosalinine priče i sve su vrijeme snimane te se njihova suptilna igra prikazuje na televizijskim ekranima i na velikom videozidu u pozadini pozornice); kontrast otuđene sirovosti iskazane otvorenim prikazom virtualne seksualnosti i romantične, poetične snovitosti ljubavnih trenutaka. Kontrast je i u sjajnoj glazbi Duška Rapoteca Utea, ispisanoj u luku od žestoka suvremenog beata do atmosferične melodioznosti koja podiže emotivni naboj nekih prizora, kao i u također iznimnoj vizualnoj strani predstave (scenograf Dalibor Laginja; oblikovatelj svjetla i projekcija Deni Šesnić), utemeljenoj na uporabi četiri praelementa, od kojih svaki ima izdvojenu dramaturšku funkciju, a središnji su elementi pozornice dva minijaturna i dva velika terarija u kojima se nalazi kamenje i voda, odnosno pijesak.

Upravo uporaba dvaju oblika kamenja, koji su zbog proteka vremena različiti, no u srži ipak isti (pijesak je usitnjeni kamen), zajedno s posljednjim prizorom u kojem se na ekranima pokaže fotografija takozvanih Romea i Julije iz neolitika (dva zagrljena kostura na pijesku) ostavlja gledatelja u upitanosti gotovo filozofskoga paradoksa: s jedne nam strane predstava ukazuje na današnje vrijeme kao na vrijeme gdje vječnim ljubavima nema mjesta, dok s druge strane odnosom kamenja i pijeska te završnom fotografijom aludira na vječno ponavljanje velikih ljubavnih priča. No, možda je ta aluzija zapravo smještena u utopijski prostor uljepšanih sjećanja i želja koje kreiraju mitove i priče o vječnim ljubavima.

Tajana Gašparović