Vijenac 359

Kazalište

SCENA KULT HNK U VARAŽDINU: ALAN AYCKBOURN: ZMIJA, RED. TEA GJERGJIZI AGEJEV

NA RUBU PARODIJE

SCENA KULT HNK U VARAŽDINU: ALAN AYCKBOURN: ZMIJA, RED. TEA GJERGJIZI AGEJEV

NA RUBU PARODIJE

slika


Sa svojih sedamdesetak komedija, Alan Ayckbourn potvrdio se kao dramatičar, gotovo bi se reklo i kroničar, koji se posvetio eksploataciji sadržaja iz društvenoga života srednje klase, nadahnjujući se problematikom o kojoj se piše u revijalnoj zabavnoj štampi, a ne ustežući se ni događajima iz vizure žutoga tiska. To znači da Ayckbourn crpe i kazališnu formu svojih komada iz specifičnosti kojom su viđeni događaji, odnosno masmedijska indiskrecija koja ih proizvodi. Privatnost je u tome skup konvencija koje se donekle još poštuju samo da bi po potrebi mogle biti pogažene. Ako je prema Goldmannu tragedija zbivanje kojemu je gledalac Bog, u Ayckbourna to je televizijska kamera, perverzni Veliki Brat koji oponaša Boga. Gledaoci ejkbornovskoga modela događanja djelomice su svjesni te kamere, koja ih navodi da vjeruju u najnevjerojatnije obrate čak i kad je njihova igra okrutna parodija golog života. Fantastika i naturalizam tu se ne pobijaju, nego potpomažu u istoj subverziji zbilje.

Televizijsko nadahnuće Ayckbournove Zmije očituje se u prizorima gdje se, umjesto u dugim dijalozima i atmosferom, problematika komada i karakteri iz kojih ona proizlazi nabacuju brzim potezima komprimirane parodične drame. Ono što sili na tu brzinu nepodnosiva je lakoća zločina, onoga koji se u pokušaju skrivanja upravo najvjerojatnije počinja. Prvi od njih počinila je Miriam šaljući na onaj svijet bolesna oca, drugi je neuspjeli pokušaj Miriam da ubije ucjenjivačicu Alisu i treći je ubojstvo koje Miriam i Alisa počinjaju nad Anabelom. Je li vjerojatno da se sve to odigra za vrijeme od samo sata trajanja predstave? Nije, ali nevjerojatnost je jedina vjerodostojnost koja Ayckbournu pomaže organizirati komad kao uzor života koji promiče televizija.

Redateljica Tea Gjergjizi Agejev shvatila je da je bit događaja u njegovoj scenskoj čitkosti bez obzira na zbilju koju on pokriva. To znači da se nipošto ne smije dopustiti da scenski događaj otklizi u parodiju, što se riskiralo s prizorom omamljivanja Alise kako bi bila strpana u bunar. Ako je i od Ayckbourna, previše je! Više nego komorni okvir scene Kult bio je dostatan da se događaj okupi konciznom igrom triju glumica, Sunčane Zelenika Konjević kao Anabele, Ines Bojanić kao Miriam i Beti Lučić kao Alise. Nadasve smisao za humor vodi Sunčanu Zelenika Konjević i onda kad je posve ozbiljna. Dovoljan razlog da se vidi ova predstava!


Zvonimir Mrkonjić

Vijenac 359

359 - 6. prosinca 2007. | Arhiva

Klikni za povratak