Na kraju svega – glazba!

Na kraju svega – glazba!

Pogorelićev ljudski i istodobno gotovo polubožanski status u suvremenoj glasovirskoj reprodukciji još sjaji magnetskom karizmom, a lik i djelo u metamorfoziranoj, tibetskoj fazi, i za posljednja su zagrebačkoga gostovanja izazvali burne reakcije

Mnogo već uobičajenih zabrana pratilo je iznenadni nastup Ive Pogorelića uz orkestar Zagrebačke filharmonije, pod dirigentskim vodstvom izvanredno darovita zadarskoga Splićanina Ivana Repušića (Lisinski, 23. studenoga). Redom: nema, pa tek po isteku koncerta i s Maestrovim ponovljenim naklonom publici, i ima blic-fotografiranja i televizijskoga snimanja, a za elektroničke medije zauvijek ni djelića tonskoga zapisa kao spomena na rijetko pojavljivanje toga, mnogi se vole zanositi, hrvatskoga (!) glasovirača u zemlji iz koje je s velikim varšavskim praskom i moskovskim studentskim naukom i znakom, i krenuo na putovanje posve osobnih pogleda i glazbenih spoznaja. Ipak, do savršenstva dovevši već prednatalni ego namirisan i izvanglazbenom popudbinom i marketinškim trikovima svake vrste što poput magneta privlače raznovrsne slušače najrazličitijih navika i duhovnih potreba, Pogorelićev ljudski i istodobno gotovo polubožanski status u suvremenoj glasovirskoj reprodukciji još sjaji magnetskom karizmom, a lik i djelo u metamorfoziranoj, tibetskoj fazi, i za posljednja su zagrebačkoga gostovanja izazvali burne reakcije.

I to je dobro, ukoliko je na kraju svega u središtu zbivanja samo glazba i njezina poruka o prolaznosti vanjskoga i neprolaznosti unutarnjega svijeta kao zamašnjaka života u čudu svih budućih i umjetničkih mladica. A čak i onda kad ne svira apsolutno točno (jesu li zato i note bile na stalku?), Ivo Pogorelić s možda i ne uvijek simpatičnom apsolutističkom vjerom u valjanost vlastite misije sviranja svira zanimljivo, provokativno i glazbi pogorelićevski predano, da bi u dahu non legata za dugi ton, frazu i akord što u tišini osluškuju vlastiti alikvotni mikrokozmos, zagledano odsutno i nimalo komercijalno rastvorio nerijetko i do neukusa komercijalizirano pjevanje Adagia sostenuta iz 2. koncerta u c-molu Sergeja Rahmanjinova. Jer, iako u gustišu hitrosti okvirnih stavaka na pojedinim mjestima obojen i nonšalantnijim pristupom kosturu kruta zanata o kojemu se inače u njegovu slučaju ne raspravlja, Pogorelićev je klavir i u desetak minuta duljoj provedbi od svih poznatih izvedaba ekvilibristički čvrsto balansirao između epske snage sirove energije i neplačljive lirike toliko romantičarski plačljiva Rahmanjinovljeva koncerta, da bi zajedno s vrijednim orkestralnim glasom i gestom dirigenta Repušića, poput mitskoga pobjednika na bijelome jednorogu, jezgru atoma glazbe na kraju razbio na pjevanje barem drukčijega sadržaja.

A da na kraju cijele priče s početka naše priče jedino i sigurno ostaje glazba sa svim svojim dobrima iz prošlosti za budućnost, živo je i vatreno pokazao i maestro Ivan Repušić u još jednoj demonstraciji – lijepo li je to reći – hrvatskoga novodirigiranja koje mnogo, mnogo obećava. Kapa dolje zato za tako ozvučena, tek osamnaestogodišnjega Šostakoviča iz mladenački zrela, paklenoga grma i mefistovskoga cereka 1. simfonije u f-molu, u kojoj su uz plemenito muzikalno Repušićevo vodstvo i izdvojene dionice klarineta, oboe, violine, klavira, vojničkoga bubnja i timpana složno vrtjele ples groteskno skercozna takta. Još je veća šteta stoga što i početak večeri sa skraćenom verzijom Suite iz Korkyre Brune Bjelinskoga nije protekao u istome briju. Pronađena i skupljena negdje tek u minutažnome planu, hrvatska autorska glazba i pitkih i uhu ugodnih harmonija još se jednom tako, ni kriva, ni dužna, neslavno posramila svoje vlastitosti, da bi u kakvim manje glamuroznim, manje histeričnim uvjetima i uz Božju pomoć, a ponovno možda i pod ruku s Ivanom Repušićem, potražila vrijeme koncertnoga ispravka.

U sedamdeset i prvoj životnoj sezoni, pak, Nikša Bareza prvi je put u karijeri dočekao stup Beethovenove Misse solemnis (Lisinski, 22. studenoga), uz koju je po vlastitome priznanju baš sad i nakon godina arhiviranja znanja o glazbama s najudaljenijih galaksija, a o stotinu i osamdesetoj obljetnici smrti bonskoga prkosnika, revolucionara i vizionara, uzmogao biti (i) na liniji izvorna krštenja. Uz Krista Boga i Krista Čovjeka kao nedjeljiva organizma majstorove i konfrontacije s Vjerovanjem u naslijeđenu i izabranu filozofiju Prvopostanka. I doista, u dirigentskome čitanju Nikše Bareze, i mudrost skupljenoga po viđenim europskim raskrižjima polučila je dojmljiv sudar s glazbom drsko teških simfonijskih prebačaja u još neoživljeno vrijeme nadolazeće modernosti kompozicijskih rješenja, a betovnovski nespretan vokal s nepjevnim, instrumentalnim predznakom, u cjelini je pogleda na tradicionalni misni ordinarij odzvonio prašumom dojmljive dramaturgije. Na Barezino poslanje s milenijskim zaronom u štivo nadsakralnih i nadcrkvenih dimenzija hrabro je odgovorio i mnogoljudni izvođački sastav na čelu sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i združenim zborovima HRT-a i I. G. Kovačića (zborovođa Luka Vukšić).

I premda će uz intonativno nisku flautu u Credu, i ponešto i šiljato stršeći zborni soprani i plahi tenori povremeno narušavati sliku tonske usuglašenosti, prizor totala s primjerice lijepim solom koncertnoga majstora Tarasa Pechenyja u Benedictusu, ili solističkoga zapjeva basa Ante Jerkunice s molskoga početka Agnus Dei, dojmljivo je prizivao antičku masivnost Beethovenove partiture. Mrežom zapletenih čvorišta srčano su brodili i sopranistica Mihaela Komočar, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović te tenor Tomislav Mužek, uvijek i u svakome trenutku osluškujući lik pastoralnoga predaha u letu zamršene bure polifone oluje. I sve, dakako, pod jasnim i plastičnim Barezinim vodstvom, u čijemu se proučavanju, promišljanju, a zatim i (re)interpretiranju Misse solemnis, u početku tamno intonirana glazbena molitva Agnus Dei s herojskim svjetlom dura u Dona nobis pacem na kraju okupala pod slapom vizionarstva genija iz Bonna.