NA FILMSKOM OBODU EUROPE

NA FILMSKOM OBODU EUROPE

Putešestvije s ljubimcima manje poznate, ali darovite redateljice Vere Storoževe bio je istinski dragulj festivala. Priča o ženi koja nakon muževe smrti proživljava osobnu renesansu ponudila je maestralnu izvedbu glavne glumice Ksenije Kutepove. Neposredan i zabavan, no istodobno vrlo pametan i emocionalan film, koji u priču o ženskoj emancipaciji suptilno ubacuje simbolizam tranzicijske Rusije

»Cottbus je poznat po dvjema stvarima: po nogometnom klubu Energie i po filmskom festivalu.« Tim je riječima Roland Rust, umjetnički direktor Festivala istočnoeuropskog filma, započeo pozdravni govor za predstavnike medija. Iskreno i skromno; nimalo gorko ili posramljeno. Cottbus, gradić na pola puta od Berlina prema Dresdenu, sa stopom nezaposlenosti većom od dvadeset posto, ove je godine na rubu ispadanja iz Bundeslige te na rubu festivalske zrelosti. Naime, od 6. do 11. studenog održano je 17. izdanje Festivala na četiri lokacije diljem grada (Cottbus nema kinodvorane). Osamdesetak filmova iz dvadesetak zemalja, gotovo nevjerojatnih osam različitih žirija, sedamnaest tisuća posjetitelja i bogat nagradni fond s više od šezdeset tisuća eura na raspolaganju za najbolje filmove: bio bi to krnji statističko-telegrafski sažetak festivala. Suhe brojke ipak nam neće dati pravu sliku festivala. Za takvo što treba se pozabaviti filmovima.

A njih uistinu nije nedostajalo. Čak šest popratnih programa te dugometražna i kratkometražna konkurencija svakoga su dana od deset sati ujutro punili dvorane. Nominalna perjanica svakoga festivala filmovi su iz natjecateljskoga programa, no često prava vrijednost leži u popratnim programima. Natjecateljski program uvijek ovisi o recentnoj produkciji, a ona nikada i nigdje nije stalna, pa tako ni u istočnoj Europi. Deset dugometražnih filmova između kojih se birao pobjednik festivala došlo je u Cottbus s brojnim nacionalnim i internacionalnim nagradama. Selekciji se filmova dakle pristupilo vrlo jednostavno i oportuno – uzeti ono ponajbolje i što različitije. Konačan je rezultat bio polovičan.

Hamlet srpskoga redatelja Aleksandra Rajkovića, prvi film iz dugometražnog asortimana, kao da je odmah na početku dao naslutiti u kojem će smjeru krenuti festival. Adaptacija Shakespearove drame s aspekta koncepta nešto je uistinu svježe i neočekivano: zbunjeni mladić plave krvi Rom je čije su kraljevstvo nepregledna brda beogradskog otpada. Uistinu, uvijek postoji novi način za ekranizaciju najvećega dramatičara. No pored dobre zamisli potrebna je i dobra razrada, a kada se računa na nejednako darovite naturščike, ne treba mnogo da se brzo posrne. Tim više što se direktor fotografije Milad Tauk nerazumljivo odlučio na trajno nedovoljno osvijetljene kadrove. Hamlet tako u konačnom dojmu više sliči vrlo uspješnu amaterskom, čak i trash-filmu, nego ozbiljnu djelu. Kamera nije bila problem kirgistanskom Pure Coolness, ali zato jest scenarij. Redatelj i scenarist Ernest Abdyschaparow snimio je film koji uvelike priziva u sjećanje Slijepu planinu Li Yanga: otmica djevojke kao pretpostavka braka osnovna im je misao. No gdje Yang šokira i osuđuje, Abdyschaparow naivno romantizira i neobjašnjivo razumije. Vrijednosni sudovi na polju etnologije nisu sretno rješenje, no opravdano se nakon projekcije nametnulo pitanje pripadnosti Kirgistana Europi.

Češka s druge strane svakako čini dio Europe, a njezini filmovi godinama i vrh produkcije, barem u okvirima Istoka. Robert Sedláček za svoja je Pravila laži na festivalu u Plzenu dobio nagradu kritike, publike i žirija za najbolji nacionalni film i scenarij, no nakon projekcije nije bilo jasno zašto. Drama iz okrilja narkomanske komune pokušala se poigrati pseudodokumentarizmom, ali i u takvu se rasporedu snaga mora računati na redateljske postupke, ne na beskrajno nizanje rečenica. Scenarij filma imao je nedvojbeno debelo troznamenkasti broj stranica. Za tipično češki film pobrinuo se poljski redatelj i scenarist Andrzej Jakimowski. Filmom Trikovi ponudio je dobro nam poznat gorko-slatki koncept u kojem se prepleće ozbiljna svakodnevica poljske provincije s razigranom dobrohotnošću njezinih stanovnika. Film ponajprije vrlo dobrih glumačkih ostvarenja.

Dva najuspjelija naslova 17. festivala istočnoeuropskog filma stigla su nam iz Rusije. Prvi je ovogodišnji pobjednik Zagreb Film Festivala, Izgnanstvo Andreja Zvjaginceva, a drugi Travelling With Pets manje poznate, ali darovite redateljice Vere Storoževe. Njezin je film bio istinski dragulj festivala. Priča o ženi koja nakon muževe smrti proživljava osobnu renesansu osvojila je sijaset nagrada i ponudila nam maestralnu izvedbu glavne glumice Ksenije Kutepove. Neposredan i zabavan, no svejedno vrlo pametan i emocionalan film, koji u priču o ženskoj emancipaciji suptilno ubacuje simbolizam tranzicijske Rusije. Zemlje izašle iz mraka u vrli novi blistavo potrošački raj. Storoževa pritom ne osuđuje niti propovijeda, samo bilježi. Jedino što joj se može zamjeriti jest odveć sladunjav, klišeiziran kraj, no filmu nije previše škodio, barem što se nagrada tiče. Travelling With Pets odnio je nagradu ekumenskoga žirija, žirija europskih filmskih asocijacija, žirija svjetske kritike FIPRESCI-a, a festivalski žiri nagradio ga je dvjema nagradama: za najbolju režiju, te za iznimno umjetničko ostvarenje glumice Kutepove.

Izgnanstvo je na kraju ostalo bez nagrada, no nedvojbeno je konkuriralo za gotovo sve. Iznimno precizna kamera, odlična glumačka ostvarenja i pamtljiv scenarij samo su neki od uspješnih elemenata posebna, nepredvidljiva i iznimno zahtjevna filma. Možda je upravo njegova nepodnošljiva težina razlog izostanku priznanja. Nepodnošljiv, ali u posve drugom smislu, bio je Ruski trokut gruzijskoga redatelja Aleka Tsabadzea. Priča o čečenskim teroristima na moskovskim ulicama i mladom policajcu na njihovu tragu ne bi smjela biti sudionikom ni jednog ozbiljnog festivala. Riječ je o jeftinu političkom pamfletu koji se proklamira antiratnim, no u konačnici on je samo političkopropagandni, otvoreno proruskomilitaristički. To je niz kadrova koji se iz više od jednog razloga ne može nazvati filmom. Nevjerojatno stupidni dijalozi, likovi koji pred kameru dolaze i odlaze kako im se prohtije, scenarističke nelogičnosti, nepostojanje karakterizacije likova i katastrofalne glumačke izvedbe.

Nakon najgorega prijeđimo na najbolji film Festivala, barem ako se pita žiri. Pomalo je iznenadila odluka da se najboljim filmom proglasi Istraga bugarske redateljice Iglike Trifonove. Ni po čemu poseban film dugih dijaloga i pokušaja da se napravi sraz psihološkog trilera i drame uredno je snimljen i zamišljen, ali posvemašnji dijaloški viškovi i predvidljivost fabule odveć su očigledni da bi se mogli zanemariti. Tako je pored Izgnanstva bez ijedne nagrade ostao i mađarski Opium Jánosa Szásza. Vizualno dorađen do najsitnijeg detalja, vrlo dobrih glumačkih izvedbi i prije svega odlična scenarija, spoja fikcije i zbilje. Dnevnici Géze Csátha, mađarskoga pionira neurologije i ovisnika o opiju, zajedno s autentičnim dnevnicima jedne institucionalizirane pacijentice umobolnice, čine polazišnu točku njihova fiktivnog susreta i odnosa liječnika i pacijenta. Snažno, često mučno putovanje na početak dvadesetog stoljeća, ali i mali vremeplov sastavljen po lenti razvoja povijesti medicine u njezinu vjerojatno najintrigantnijem problemu – ljudskom ludilu.

Ludilo neke druge vrste u mirni je Cottbus donio Kristijan Milić svojim Živim i mrtvima. Višekratni antiratni laureat ovogodišnje Pule bio je hrvatski predstavnik u glavnom programu, i sudeći po autogramima i brojnim pitanjima na koje je morao odgovarati čini se da je lako pronašao svoju publiku. Tehnički besprijekoran film s nama vrlo bliskom problematikom neupućenima u povijest sukoba na Balkanu ipak je prouzročio previše problema. Tko je tko i zašto se oni uopće bore bilo je najčešće pitanje nakon projekcije. Iako je prije riječ o istinskoj nezainteresiranosti nego o nemogućnosti razumijevanja, Živi i mrtvi mnogo su važniji film za nas nego što je za internacionalnu publiku, no to smo znali i prvi put kad smo ga vidjeli.

Festival istočnoeuropskoga filma u svojim je popratnim programima ugostio još četiri hrvatska filma. Karaulu Rajka Grlića, Dobro jutro Ante Babaje, Sretno dijete Igora Mirkovića i Armina Ognjena Sviličića. Vrlo dobra selekcija koja je osnažila dojam kako razina naše produkcije nedvojbeno raste i kako se trenutno ponajbolji filmovi europskog jugoistoka snimaju upravo u nas.

Festivalski raspored koji je glavninu filmova stavio u tek četiri (od šest) dana nije ostavio prostor za sveobuhvatniji pogled na popratne programe. Ono što se i u tom fragmentarnom pristupu moglo zapaziti jest kako je ponajviše interesa izazvala retrospektivna selekcija filmova bivšeg DDR-a te program Focus »after YU«. U sklopu Focusa održana je i rasprava s temom filmske zbilje na području država bivše Jugoslavije. Uz određene trzavice između slovenskih i bosanskohercegovačkih producenata oko pripadnosti filma Ničija zemlja, zajednički je zaključak rasprave bio kako se ne snima dovoljno, kako ono što se snimi u prosjeku ima atributa za pohvalu, ali i kako bez iznimaka postoji težak problem nepostojanja kinodvorana, ali i ono gore: nepostojanje publike koja bi ih punila.

Hrvoje Pukšec