Medijska trivijalizacija izbora

Medijska trivijalizacija izbora

Zar zaista ozbiljan događaj mora biti prezentiran javnosti kao show, zabava, poput neke pučke veselice? Trebamo li rezultate izbora odmah nakon zatvaranja birališta, čak i kad znamo da nemamo rezultate iz dijaspore koji su ključni, da izlazne ankete mogu pogriješiti, a rezultat je tako tijesan da je pogreška predvidljiva, te primijeniti recepte zabavnih emisija?

Postizborne lamentacije traže hladne glave, jer strasti su uzburkane, veliki je ulog u igri, pa je lako podleći emocijama i ishitrenim ocjenama. Izborne rezultate i (pro)ocjene predmet su politoloških analiza, kojima se ne namjeravamo baviti, nego medijskim praćenjem izbora.Mediji su još jednom izbili u prvi plan i to dramatično na dan izbora, kada su nacionalne televizije večernje termine (osim Nove TV, koja je mrtva-hladna vrtjela film) u potpunosti posvetile prvim rezultatima izbora, pokušavajući dokučiti pobjednika i prije negoli je to moguće. A zatim je krenula lavina postizbornoga medijskog praćenja, koje traje i traje.Nekako istodobno bila je i premijera filma Dan nezavisnosti, koji nas je podsjetio na zbivanja na glavnom zagrebačkom trgu prije jedanaest godina te nezaboravnu i masovnu potporu građana Radiju 101. Sve nas je to još jednom uvjerilo u važnost medija. Ako ih se pokuša silom spriječiti, građanska će Hrvatska pokazati snagu mirna i dostojanstvena prosvjeda. Ako im date slobodu, onda će u pokušaju da budu brži, zabavniji i utjecajniji od ostalih napraviti infotainment show čak iz izbora. I Ivo Sanader, očito nezadovoljan praćenjem izbornoga prebrojavanja, nije ni pokušao napasti medije, nego je s razumijevanjem rekao kako rade svoj posao, ali je gnjev iskalio na agenciji za ispitivanje javnoga mnijenja.Sanader mudro nije zatezao i nije htio ući u rat s novinarima, ali su se u javnosti čuli vrlo jasni glasovi koji su negodovali zbog takva izbornog praćenje. Suzana Jašić, predsjednica GONG-a, bila je najkritičnija i ocijenila da je izborno praćenje bilo »trivijalizacija političke scene« te »pretvaranje svega u infotainment«.Ponukan takvim ocjenama zapitao sam studente novinarstva u Zagrebu i Dubrovniku jesu li pratili medijsko izvještavanje o danu izbora. Najveći je dio gledao televizijski prijenos, HTV, ali i mijenjajući kanale, mnogo manje slušalo je radio, a jutro nakon izbora gotovo nitko nije od njih čitao novine. Komentar je bio: show, predstava! Zar zaista ozbiljan događaj mora biti prezentiran javnosti kao show, zabava, poput neke pučke veselice? Trebamo li rezultate izbora odmah nakon zatvaranja birališta, čak i kad znamo da nemamo rezultate iz dijaspore koji su ključni, da izlazne ankete mogu pogriješiti, a rezultat je tako tijesan da je pogreška predvidljiva, te primijeniti recepte zabavnih emisija?Svega dva dana prije davili smo se u užasno dosadnim predstavljanjima stranaka i nategnutim sučeljavanjima drugorazrednih političara. Očito, nešto tu ne štima. Nije to nikakvo senzacionalno otkriće, jer na loše, nenovinarsko praćenje izbora i na zakone kojima je regulirano upozorava se već dugo. Kad god se traži promjena, kako izbornog zakona tako i izbornog izvještavanja, odgovor vladajućih, koja god to od dvije stranke bila, jest da se to ne radi uoči izbora. E, pa evo, na dušu mandataru, koji god bio, uz silna obećanja koalicijskim partnerima, neka obeća nešto i biračima: promjenu izbornih pravila koja će nam omogućiti da znamo tko je pobjednik, tko će sjediti u Saboru ako smo ga izabrali i medijsko izvještavanje prema pravilima struke. Ako izborna medijska predstava nije dovoljno upozorenje, onda neka gospoda političari pogledaju podatke o izlasku na birališta i koliko su glasova birača dobili zastupnici koji odlučuju o mandataru. U suprotnom, na sljedećim izborima opet ista slika i slaba predstava, osim ako se ne pozove birače na Ples sa zvijezdama.