Ljudi i životinje

Ljudi i životinje

Tradicijska znanja o okolišu nisu lijek za sve. Stoga je potrebno kritički propitati njihove potencijale i dosege te prevladati ograničenja tradicionalnih (rodnih) odnosa i podjela. S njihovom pomoći prošlost može savjetovati sadašnjost kako da osigura održivu budućnost

Tradiciji je svojstvena ambivalencija – ona može ograničavati i priječiti kreativnost i inovativnost, poticati disfunkcionalnost, inerciju i destruktivnost, ali u njoj je moguće uočiti i niz poticaja i nadahnuće za održivo življenje. Kada se govori o revitalizaciji i podupiranju tradicijskih znanja o okolišu, misli se na diferencirani pristup okolišnoj tradiciji, očišćen od patrijarhalne patine i socijalnih aranžmana koji zagovaraju asimetrije u ljudskoj zajednici, ali i od neodrživih praksi. Također, revitalizacija nije pojmljena kao regresijski proces, nego kao održavanje pozitivnih aspekata starog i njihovo modificiranje u skladu s potrebama sadašnjega trenutka.Prema Bruntland Reportu (1987) održivi je razvoj definiran kao privredni razvoj koji zadovoljava postojeće potrebe stanovništva, a da time ne ugrožava potrebe budućih naraštaja. Dakle, riječ je o postojanu, su–prirodnom i trajnom razvoju koji zahtijeva usklađivanje populacije i ekonomskog rasta s potencijalima i ograničenjima ekosistema, ali i pažljivo, kreativno i (su)osjećajno životno stajalište. Ipak, održivost na globalnoj razini ostaje prazna formula ukoliko se ne ispunjava konkretnom supstancijom i ukoliko se ne živi svakodnevno. Stoga održivost svoju konkretnu realizaciju nalazi na lokalnoj razini.Važnost lokaliteta, mjesta življenja, posebno su isticali bioregionalisti, lokalni pazikuće, koji promiču življenje ukorijenjena života, svjesnost o lokalnoj ekonomiji, ekologiji i kulturi te aktivno sudjelovanje u donošenju odluka u osnaživanju i popravljanju života u mjestu. Jedan od važnih segmenata lokalne kulture čine tradicijska znanja o okolišu. U etnologiji, antropologiji, agronomiji, farmaciji i botanici istraživanja tradicijskih znanja o okolišu imaju dugu povijest, dok su u području ekologije novija pojava. Posljednjih desetljeća etnoznanost i humana ekologija, sjedinjene s drugim primjenama tradicijskog znanja o okolišu, pokušavaju dati prinos konzerviranju, upravljanju resursima i održivom razvoju.Na popularizaciju tradicijskih znanja o okolišu u kontekstu okolišnih propitivanja utjecali su i drugi faktori: postmodernističke analize i kritika zapadne mehanicističko–pozitivističke znanosti; (eko)feminističke teorije koje ističu raznolikost ženskih iskustava, ženskih znanja i iskustava u održavanju života; kritika razvoja te politički pritisak za prepoznavanje prava domorodaca i borba protiv neokolonijalizma.Tradicijsko znanje o okolišu iskustvo je stečeno tijekom dugotrajna izravnoga ljudskog kontakta s lokalnim okolišem. U literaturi moguće je uočiti nekoliko različitih termina pod kojima autori misle tradicijsko znanje o okolišu – tradicionalno ekološko znanje, domorodačko znanje, lokalno ekološko ili okolišno znanje, mudrost zemlje…

Usprkos terminološkim zbrkama i raspravama (posebno oko pitanja kulturne dinamike) to je znanje moguće odrediti kao znanje, inovacije i prakse domorodačkih (i ne–domorodačkih) lokalnih zajednica širom svijeta koji su se razvijali iz neposredna iskustva i dodira s okolišem te prenosili usmenim putem s naraštaja na naraštaj, što ne isključuje njihovu modifikaciju tijekom vremena. S obzirom da često imaju oblik priča, pjesama, folklora, poslovica, vjerovanja, rituala, lokalnog jezika, poljoprivrednih praksi, uzgoja bilja i životinja, tradicijska znanja o okolišu dio su kulturalnog kompleksa koji obuhvaća jezik, imenovanje, sustave klasifikacije, rituale, spiritualnost i svjetonazor.Riječ je o lokalnim, kontekstualnim i konkretnim znanjima zasnovanim na opservacijama prirodnih fenomena i akumuliranja činjenica metodom pokušaja i pogrešaka, pri čemu svaka generacija dodaje nove elemente ili odbacuje stare u skladu s aktualnim potrebama, mogućnostima i uvjetima. Tradicijska su znanja o okolišu povezana sa specifičnom spiritualnošću u kojoj se isprepleću religija, magija i holistička kozmologija koja slavi neraskidivu povezanost materijalnog i duhovnog svijeta, ljudi i prirode. Stoga i ne čudi što su mnogi prirodni fenomeni i događaji u ljudskoj i životinjskoj zajednici tumačeni nadnaravnim uzrocima. Premda se tradicijska znanja i strategije temelje na razumijevanju i poštivanju prirodnih ciklusa, moguće je utvrditi i neodržive tradicijske prakse čije su posljedice uništavanje lokalnog okoliša, lokalne flore i faune. Analiza pokazuje da usprkos etosu koji promovira kooperaciju, solidarnost, dijeljenje, darivanje i obveze prema ne–humanim vrstama, tradicijska znanja o okolišu odražavaju i podupiru socijalne asimetrije, posebno u području rodnih odnosa, što se manifestira i u načinu njihova usvajanja, prenošenja i dijeljenja.Usprkos tamnoj strani tradicijskih znanja o okolišu, globalne su okolišne politike u njemu prepoznale ključni resurs za opunomoćenje zajednice u suzbijanju marginalizacije, siromaštva, iscrpljivanja resursa, ali i emancipacije žena. To je znanje nositelj trostruke održivosti – osigurava fizičku egzistenciju zajednice, njezin kulturni identitet te normalno funkcioniranje lokalnog ekosustava.Tradicijska znanja o okolišu nisu lijek za sve. Stoga je potrebno kritički propitati njihove potencijale i dosege te prevladati ograničenja tradicionalnih (rodnih) odnosa i podjela. S njihovom pomoći prošlost može savjetovati sadašnjost kako da osigura održivu budućnost.

Marija Geiger