LEKTIRA

LEKTIRA

Kad sam ja išao u školu, onda sam lektiru istodobno i volio i mrzio. I, nisam u tome bio nimalo osamljen: isto je bilo s otprilike pedeset posto mojih suučenika. A od onih ostalih pedeset posto polovica je lektiru samo voljela, a druga polovica samo ju je mrzila. Da bih objasnio kako je sve to moguće, moram najprije reći što je lektira uopće bila. Jedno je sigurno: nije bila ono što joj ime kaže, to jest čitanje. Jer, da je samo o čitanju bila riječ, ni po jada! Ali, lektira je bila prije svega pisanje, i tu su počinjale nevolje. U školskoj godini trebalo je pročitati određeni broj književnih djela, a onda je o tom čitanju trebalo pružiti i dokaze; a budući da nastavnici nisu imali vremena provjeriti svakoga od nas, trebalo je da u posebnu teku sastavimo osvrt na ono što smo pročitali. Znalo se i kako se to radi: valjalo je prepričati sadržaj, dati kratku analizu teksta te izreći misli što ih je čitanje u nama izazvalo. I, oko toga su se stvorila pravila i konvencije. Ponajprije, lektira se nije mogla pisati u običnu bilježnicu, nego je trebalo nabaviti posebnu, malo deblju i tvrdih korica, tako da se svjedočanstvo o čitanju bolje sačuva. Onda, vladao je i običaj da se – kad je već riječ o čistoj estetici – te teke malo i ukrase: neki su izrađivali inicijale, neki crtali likove iz djela, a neki naprosto našarali cvjetiće i ptičice po marginama. A, što je najvažnije, lektira se i pisala osobitim stilom: sentimentalno, podignuto, patetično, s mnogo teških riječi o ljubavi, životu, ljudskoj sudbini i sličnim stvarima kao stvorenima da o njima čovjek razmišlja sa dvanaest godina. I sad smo se već približili razlozima naše pomiješane ljubavi i mržnje prema lektiri. Jer, dobar broj nas nije volio pisati te sastavke, ali je volio slušati druge kako ih čitaju. Zato smo na satu strahovali da ne budemo upravo mi prozvani da pročitamo što smo sastavili (najčešće nismo ništa), a u isto smo vrijeme uživali zbijajući šale na račun onih koji su se u svojim sastavcima raspekmezili i udarili u sentimentalne žice do te mjere da im glas drhti dok svoj uradak glasno čitaju.A budući da nas je lektira pratila praktički cijelim školovanjem, mješavina ljubavi i mržnje prema njoj dobila je i nove oblike. S vremenom smo, naime, otkrili da volimo čitati i da nam knjige mnogo znače (da nam znače više od većine dugih stvari u životu), a da ipak ne trpimo lektiru i nismo kadri pisati o književnosti onako kako je u lektiri predviđeno. Činilo nam se da je za ispravno razumijevanje književnih djela potrebna racionalnost i hladna analiza, a ne uživljavanje i uzdisanje. Držali smo da književnost ima spoznajnu vrijednost, a da se do nje ne može doprijeti uz pomoć sentimentalnih rečenica i kolutanja očima. I, tako se nikad nismo mogli složiti s ljubiteljima lektire, pa nam je to pokvarilo ocjenu iz hrvatskoga. Ali, to neke od nas ipak nije spriječilo da se upišu na studij književnosti. A ondje smo zaprepašteno otkrili da se ni tu nismo oslobodili lektire, i to lektire kao simbola jednog odnosa prema literaturi. Jer, prve dvije godine studija na svim seminarima zapjenjeno se diskutiralo o naravi bavljenja književnošću. Jedni su tvrdili da samo znanstveno proučavanje ima nekoga smisla, jer nam otkriva ono što je u književnosti bitno, dok su drugi uporno dokazivali kako svaka analiza zapravo uništava doživljaj književnoga teksta. Na kraju bi presudili nastavnici, i uvijek je ispadalo da su oni na strani analize, a ne na strani doživljaja. Tako je analiza pomalo prevladala nad osjećajem i tako smo onda zaključili kako je uživljavanje zapravo neki niži stupanj bavljenja literaturom, nešto što se može čovjeku dopustiti u mladosti, ali ne i u zrelosti. A mi koji smo oduvijek davali prednost analizi mogli smo se šepiriti kako smo već u srednjoj školi bili zreli.I tako sam se ja u životu držao analitičkog pristupa, pogotovo onda kad sam postao nastavnik književnosti. Godinama i godinama samo sam analizirao književna djela i mislio da činim nešto korisno, čak i nešto znanstveno. Tomu sam podučavao i svoje studente. A onda mi je upravo jedan od njih otvorio oči. On zapravo i nije bio više student, nego je završio fakultet i počeo predavati u školi. Htio se pohvaliti kako primjenjuje ono čemu sam ga naučio, pa me pozvao da dođem na sat i vidim kako djeca analiziraju književno djelo. Jasno da sam pristao. I, kad sam došao na taj sat, imao sam što vidjeti i čuti. Djeca su raščlanjivala tekst hladno, racionalno, mudro, točno onako kako sam ja nekada mislio i tvrdio da bi trebalo činiti. Znanstveni pristup prodro je u nastavu. S čuđenjem sam ustanovio da više nema ni debelih teka s tvrdim koricama, ni glasna čitanja, ali ni sentimentalnosti ni uživljavanja. Vremena su se promijenila. No, umjesto da mi zbog toga bude drago, odjednom sam osjetio tugu.Tragajući za njezinim uzrocima, uzeo sam čitati Vlak u snijegu. I, dok sam čitao, preplavio me val ganuća. Možda zbog godina u koje sam zašao, steglo me u grlu, posve sam se uživio u radnju, gotovo da su mi i suze krenule. Ukratko, bio sam potresen. Postalo mi je jasno da ja nad tom knjigom danas nemam nikakve jasne misli, nego samo osjećaje. I, nije me zbog toga bilo sram, nego sam osjetio da samo nadoknađujem ono što sam prije bio propustio. Bila je to kazna. Prije sam se rugao sentimentalnosti i uživljavanju, a sad je sentimentalnost i uživljavanje sve češće jedina moja reakcija na književna djela. S vremenom sam se pomirio s tim, uvidjevši da tako mora biti. Zato sam već kupio debelu bilježnicu tvrdih korica.