Klavirska igra

Klavirska igra

Povratkom glavnoj glasovirskoj temi, skladatelj zaokružuje partituru, dok ostarjela Briony traži oprost pred televizijskim kamerama – dovršavajući svoj životni roman koji je tako dobro ozvučio Dario Marianelli

Kao što je u prošlom broju »Vijenca« Diana Nenadić uspoređivala Ponos i predrasude redatelja Joea Wrighta s njegovim novim filmom slična ugođaja Okajanje, morat ću isto učiniti i ja. Naime, skladatelj, kao što obično biva kod uspjelih filmova, slijedi redatelja, pa je Dario Marianelli, čije ime sve zvučnije odjekuje, također jedna od poveznica. U Okajanju prepoznajemo Marianellijev stil iz Ponosa i predrasuda: svojevrsnu klavirsku igru obojenu orkestrom, koja odlično sjeda u prvi dio filma. No Marianelli je ovaj put doradio ideju o instrumentaciji: slušajući pisaći stroj kako teško i nespretno udara pod nježnim prstima male Briony, skladatelj se dosjetio da zvuk pisaće mašine pretvori u glazbu. Neujednačeni udarci po tipkama, gotovo borba sa strojem, postaju pravilne ritmičke strukture koje će tijekom cijeloga filma – ali ne nametljivo nego s osjećajem za pravo doziranje – sugerirati da Briony piše čak i kada se to doslovno ne vidi na filmskom ekranu.

Marianelli je očito imao potrebu u partituru uklopiti zvuk i (ponekad) nenamjernu glazbu koju su stvarali likovi: od jedne pčele koja je zujala uz prozorsko staklo navodeći Briony da zaviri u svijet svoje starije sestre, preko Cecilijina trzanja klavirske žice koje djeluje poput skladana završetka živahne popratne glazbe (i koje je, zapravo, znak izokretanja filmskoga vremena i njegova vraćanja unatrag – iz vizure jedne u vizuru druge sestre), pa do teških trenutaka očekivanja vojne evakuacije, gdje – usred neopisive gužve i gomile besposlenih ljudi – skupina vojnika pjeva. No njihov se zbor teško nosi sa sugestivnim gudačkim linijama neprizorne glazbe – nastaje svojevrsna borba onoga što čuju likovi (zbor) i onoga što ne čuju, ali osjećaju, i svoje osjećaje sugeriraju gledateljima (popratna glazba).

Osim povezivanja neprizornoga s prizornim zvukom (koji je u posljednjem slučaju prilično neuobičajen, ali djeluje iznimno efektno), Dario Marianelli razradio je plan skladanja i razvoja skladateljskih postupaka u Wrightovu filmu. U prvome dijelu glazba djeluje zaigrano, nudeći temu koja će se, kao svojevrstan podsjetnik na čin Briony koji je uništio sretne dane i donio tugu, provlačiti svim dijelovima priče (no pitanje je da li bi se stvari drukčije odvijale da Briony nije učinila što je učinila – ljubavnike zapravo nije razdvojila ona, nego rat). Osim toga, prvi dio donosi još jednu temu. Ona nije zaigrana, nego je složena, premda se instrumentacijski (naizgled) pojednostavnjuje: marianelijevski spoj glasovira i orkestra ovdje se svodi na tamniju boju dubokih gudača. Složenom je čini linijsko vođenje dionica, poput svojevrsna kontrapunkta, no složenom je čini i odnos prema tonalitetu: neočekivana skretanja u alteracije čine temu posebnom i vrijednom pozornosti. To je tema koja se prvi put pojavljuje kada Briony, slijedeći trag izgubljene ukosnice, otkriva sestru i njezina ljubavnika u intimnoj pozi.

Ako je, dakle, prvi dio ponudio dvije teme specifična glazbenog sadržaja s naglaskom na složenosti druge, teme koje će se tijekom filma razvijati i mijenjati, drugi dio (koji paralelno prati Robbieja u ratu i pokušaj Briony da učenjem za medicinsku sestru okaje svoj čin) donosi pojednostavljenje glazbene partiture. Promjenu najavljuje već početak novoga dijela priče, jer Marianelli mijenja instrumentaciju: solo instrument je klarinet koji, nostalgičnom ozbiljnošću, mijenja zaigranu zamišljenost glasovira iz prvoga dijela. No u drugom dijelu i glasovir će imati svoju riječ, osobito u neobično tragičnoj izvedbi Debussyjeve skladbe Clair de lune koja još dugo odjekuje nakon smrti francuskoga vojnika.

Skladatelj pojednostavnjuje glazbeni govor na različite načine: mala iznenađenja s alteracijama koje je donijela druga tema iz prvoga dijela čine se potpuno besmislenim u ratnom ludilu. Marianelli uglavnom vuče gudačke linije i misli u tonalitetu kako bi pokazao da se sav životni smisao – iz raznih perspektiva ljubavi, karijere, siromaštva i obiteljskih intriga – sveo na jednu osnovnu: kako preživjeti.

Zanimljivo je da glazba potpuno nestaje u prizoru rastućega sukoba Robbieja i Briony, gdje ona ponizno traži oprost. No sve što Marianelli radi s glazbom ili tišinom nije slučajno: poslije saznajemo da je to romaneskni prizor koji se u zbilji nikada nije dogodio. I tako, s povratkom glavnoj glasovirskoj temi, skladatelj zaokružuje partituru, dok ostarjela Briony traži oprost pred televizijskim kamerama – dovršavajući svoj životni roman koji je tako dobro ozvučio Dario Marianelli.

Irena Paulus