I sâm sam u ideale sumnjao

I sâm sam u ideale sumnjao

U pisanju Zastava, stjegova, barjaka, pomoglo mi je moje redateljsko bavljenje Krležom, ali ponajviše suradnja s redateljem Georgijem Parom, velikim ljubiteljem i poznavateljem Krležina dramskog opusa. Zajedno smo rješavali dramaturgijske probleme i promišljali mogućnosti scenskog izraza koji će na najbolji mogući način izraziti Krležino oblikovanje suvremene hrvatske povijesti

Miroslav Međimorec kazališni je redatelj, branitelj s bojišnice, detronizirani diplomat, književnik; autor triju romana i dramske freske Zastave, barjaci, stjegovi, koja će premijerno biti izvedena 7. prosinca u povodu stogodišnjice osječkoga HNK. Sve to, a osobito dramska freska Zastave, barjaci, stjegovi, povod su ovom razgovoru za »Vijenac«.

Kako je nastao vaš tekst Zastave, barjaci, stjegovi?

– Zastave, barjaci, stjegovi nastali su na izravan poticaj umjetničkoga direktora Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku Joška Juvančića i redatelja Georgija Para. Bio sam iznenađen kad su mi ponudili da u dramskom obliku napišem nastavak Krležinih Zastava.

Kako mislite nastavak?

– Trebao sam se nadovezati na Parovu adaptaciju Krležina romana po kojoj je 1991. u ZKM-u napravio zapaženu kazališnu predstavu. Nakon što sam napisao prvu inačicu dramske kronike po motivima Krležina remek-djela u cijelosti su je prihvatili i nastao je dramski komad koji se bavi zamišljenom sudbinom Krležinih likova, njihovim motivima, dvojbama, sumnjama i postupcima od 1922. do 1990. Posebice moram istaknuti svoj odnos s redateljem, njegovi dramaturški savjeti i praktična redateljska rješenja pomogla su pri stvaranju teksta. Mislim da se u toj suradnji dogodila simbioza u kojoj je redatelj postao suautor teksta, a autor svojevrstan pomoćnik režije.

Vaš tekst problematizira hrvatsku ideju o državi. Čemu sada takvo razmišljanje o Hrvatskoj?

– Mislim da vaše pitanje nije precizno kad naglašavate sada. Svakom naraštaju umjetnika, isključimo ostale (filozofe, političare, povjesničare, sociologe...) stalna zadaća trebalo bi biti problematiziranje ideje o hrvatskoj državi i formuliranje novih odgovora, primjerenih duhu vremena.

I vi to činite tim tekstom?

– Ja to činim ovim tekstom, naslanjam se na Krležine Zastave, na duh i strukturu Krležina djela i pokušavam odgovoriti na pitanja koja su u međuvremenu pred nas postavili povijest i vrijeme. Vjerujući da umjetnici prvi pokušavaju vidjeti budućnost oslanjajući se na prošlost, u ovoj dramskoj kronici pokušavam učiniti sažetak povijesti prošloga, 20. stoljeća, i na njih odgovaram, kao pisac koji vjeruje u snagu kazališta. Radovalo bi me da se i drugi umjetnici naslone na Krležu i umjetnički odgovore na osobe, teme i pitanja koja je on u svom opširnom književnom djelu naznačio, a nije ih u potpunosti umjetnički artikulirao – Supilo, Radić, Tito, internacionalizam ili nacionalizam, jugoslavenstvo ili hrvatstvo, neovisna hrvatska država,...

Očito aludirate na neke uzore?

– Da. Glede toga, posebice volim poljsku književnost, dramsku književnost i kazališnu umjetnost. Osnovni tematski niz poljske književnosti čine velika poetsko-dramska djela, od Mickiewiczevih Dziada, preko Slowackog, Wyspianskog, Wytkiewicza do Mrozeka i Roszewicza. Svaki od tih velikana u svom je vremenu i u odnosu na svoga prethodnika propitivao odnos prema domovini, naciji, vjeri, nacionalnim mitovima... Nažalost, mi ne posjedujemo takav niz pisaca niti postoje književna (poetska, dramska djela) koja iznova problematiziraju, propituju, grade i razgrađuju odnos prema sebi (domovini, naciji, vrijednostima, idealima, tradiciji, prošlosti, povijesti), prema legitimnim narodnosnim težnjama.

Prije ulaska Hrvata u Jugoslaviju toga je bilo.

– Istina je. Tragove toga zanimanja nalazimo u Šenoe, Gjalskoga, Nehajeva, Matoša, ali ne postoji stalna briga, opsjednutost, obveza, veza, naslanjanje jednog pisca na svog prethodnika, tradicije, nema kontinuiteta. Tek se Krleža u svom opširnom opusu strastveno zadubio u postavljanje pitanja i traženje odgovora na mnogobrojna povijesna, politička, narodnosna, pitanja koja nam je ostavila zamršena i teška povijest.

Tekst ste napisali nadahnuti Krležinim Zastavama, samo ste otišli dalje od mjesta gdje Krleža završava Zastave. Znači li to da želite pokazati kako Krleža nije bio vidovit?

– Spekuliralo se s postojanjem šeste knjige Zastava, bilo je svjedoka koji su tvrdili da su u Krležinoj ostavštini vidjeli tu knjigu. Nedavno je ostavšina otvorena, ali šesta knjiga nije pronađena.

Možda su je pobornici Jugoslavije nekamo sklonili?

– Oni koji ne vole Krležu tvrde da se Krleža bojao pisati o aktualnim događajima i živim akterima povijesti, nije se želio zamjeriti Titu, bio je kukavica, itd. pa je s petom knjigom Zastava završio u 1922, relativno bezbolnu razdoblju početka stvaranja jugoslavenske države (države SHS).

Je li vam žao što nema šeste knjige?

– Žao mi je što smo lišeni Krležina duboka umjetničkog uvida u suvremenu hrvatsku / jugoslavensku povijest, posebice u razdoblje uoči Drugoga svjetskog rata, u sam rat i prvih deset godina komunističke / socijalističke Jugoslavije. Ali i u ovih pet knjiga naznačene su sve osnove ideje, ocrtani paradigmatski karakteri i njihovi međusobni odnosi kroz koje se prelamaju društvene, političke, kulturne i gospodarske ideje koje su oblikovale hrvatsko 20. stoljeće. Iz te savršene mreže u koju je uhvaćena hrvatska moderna povijest (društvo, ideje, suprotnosti, utjecaji, težnje) mogao sam relativno lako nastaviti ili rekonstruirati moguću inačicu dramske kronike koju sam nazvao Zastave, stjegovi, barjaci.

Pri pisanju vjerojatno vam je pomoglo i to što ste režirali dosta Krležinih djela?

– Pomoglo mi je moje redateljsko bavljenje Krležom (Leda, Hrvatska rapsodija, Lamentacije Valenta Žganca, Emerički...), ali ponajviše suradnja s redateljem Georgijem Parom, velikim ljubiteljem i poznavateljem Krležina dramskog opusa i redatelja nekih od najboljih predstava po Krležinim djelima (Kristofor Kolumbo, Aretej, Banket u Blitvi, Gospoda Glembajevi, U agoniji...). Zajedno smo rješavali dramaturgijske probleme i promišljali mogućnosti scenskog izraza koji će na najbolji mogući način izraziti Krležino oblikovanje suvremene hrvatske povijesti.

Koja pokazuje da Krleža baš i nije bio vidovit!?

– Ne želim ništa pokazati, ponajmanje zanijekati Krležinu, kako je vi nazivate, vidovitost ili nevidovitost. Naslanjam se, nastavljam, pokušavam dosegnuti dubinu raščlambe Krležine darovitosti, koristim se njegovim likovima i razvijam teme koje je on naznačio kao paradigme. Pišem prema motivima njegova Bildungsromana povijest jedne obitelji i ljudi koji je prate u dramatičnim godinama prošloga stoljeća, od atentata na Stjepana Radića, osnivanja NDH, oslobođenja i komunističke retorzije, Informbiroa, Hrvatskog proljeća, Titove smrti do predvečerja demokracije 1990.

Koliko Krležina vidovitost danas vrijedi?

– Mnogo je onih koji danas niječu Krležin dar, intelektualnu širinu, mudrost, intuiciju... Pitam se zašto to nisu činili ranije, poput Igora Mandića.

Znate li zašto to nisu činili ranije?

– Nedostajalo im je ljudske i intelektualne hrabrosti da napadnu socijalističku ikonu, književni mit, umjetničku nedodirljivost, Titova prijatelja. U Krleži su vidjeli samo ideološki diskurs, slaba komunističkog pisca, propagatora ideologije.

Zar to nije bio?

– Jednim dijelom to je i bio, ali je bio i revolucionar, buntovnik koji poput Joje iz Zastava teži narodnom i ljudskom oslobađanju, vjeruje u lenjinske iluzije o svjetskoj revoluciji, slobodi, pravdi, sreći za sve. Ali on je i hrvatski pisac koji to dokazuje jezikom, osjećajem, enciklopedijskim poznavanjem našeg mentaliteta, karaktera, povijesti, tradicije, kulture. On je i kad se toj kulturi i tradiciji izruguje, niječe je, odbacuje iskonski hrvatski pisac. Oni koji su Krležu čitali bez ideologijskih naočala mogli su u njegovim djelima otkriti svu složenost, dvojnost i suprotstavljenost, tragičnost i zablude hrvatske povijesne sudbine, bogatstvo motiva, karaktera i osnovnih tema koje je umjetnički dotaknuo malokoji hrvatski pisac. Ja u Krležinu djelu, posebice u Zastavama, pronalazim pitanja i teme koji se obnavljaju, ostaju neriješeni ili traže nove odgovore u vremenu.

Čini mi se da ste nepopravljivi idealist, kao Kamilo u vašem tekstu?

– Mogao bih se tako nazvati. Cijeloga života vodile su me ideje, u gimnaziji ideje ljepote, morala, ideje koje su vodile velike povijesne ličnosti, oduševljavao sam se Periklom, Cezarom, Napoleonom, ali i Roaldom Amundsenom. Nakon pročitane knjige o njemu kriomice sam zimi otvarao prozor i čeličio se za pustolovinu sličnu njegovoj. Nisam stigao do Sjevernoga pola, ali sam doživio mnoga uzbuđenja planinareći, putujući svijetom, ali i u ratu. Na fakultetu su me vodile istina, pravda, poštenje i čovječnost.

Koje su vas ideje odvele u kazalište?

– U kazalištu sam našao mogućnost skrivenoga govora o svijetu u kojem je to bilo nemoguće zbog ideološkog, ali i stvarnoga policijsko-doušničkog terora. Sanjao sam o uspjehu koji će me odvesti na pozornice svjetske kazališne avangarde, ali sam ostao prikovan uza svoj jezik, kulturu, narod. Sudjelovao sam u zlatnim godinama hrvatskoga kazališta, 1967–1975.

Kada su uslijedila razočaranja?

– Slom Hrvatskoga proljeća značio je zabranu dviju mojih predstava, Tornja i Svrhe od slobode (oba teksta napisao je Ivan Kušan), slom mojih nada da ću kao pedagog ući na Akademiju. Značio je dugo razdoblje režiranja po kazalištima izvan Hrvatske ili u provinciji, dvadesetogodišnji status slobodnog umjetnika. Umjetničku slobodu platio sam teškim materijalnim statusom, nekoliko sam puta padao i dizao se, osvajao prve nagrade na važnim smotrama, festivalima i profesionalnim natjecanjima.

Onda je došla velikosrpska agresija i opet razočaranje?

– Kao dragovoljac uključio sam se u obranu domovine, bio u Sunji, nakon toga obavljao nekoliko važnih dužnosti u vojsci i ministarstvu vanjskih poslova, HIS-u. Kad sam naposljetku imenovan na dužnost veleposlanika u Švicarskoj, pomislio sam, evo konačno i neke nagrade za mnoge godine odricanja. No, nakon godine dana povučen sam, kažnjen oduzimanjem dvaju diplomatskih zvanja i ostavljen da do mirovine sjedim kao činovnik bez posebnih dužnosti u ministarstvu. Mogao bih napisati cijelu knjigu (Moj slučaj) o borbi s ministrima, premijerima, predsjednikom države i sudovima, Upravnim i Ustavnim, dosad sve uzalud, kako bi mi se vratilo dostojanstvo i čast, da me se mladi ljudi koji sada dolaze u ministarstvo ne plaše, jer im je netko govorio o mojoj navodnoj krivnji. U mom je životopisu i previše činjenica koje me određuju kao nepopravljiva idealista.

Veliki dio rata proveli ste na ratištu pa možete odgovoriti da li je HV planirala zločine nad Srbima i etničko čišćenje?

– Odlučno niječem takve optužbe. Govorim to iz osobnog iskustva, koje sam pokušao oblikovati u knjizi Piše Sunja Vukovaru, ali i iz iskustva istraživanja amblematskog slučaja medački džep, na osnovi kojega sam napisao znanstvenu studiju. Odgovorno tvrdim da planiranja zločina nije bilo, a etničko čišćenje započeli su pobunjeni Srbi protjerivanjem Hrvata i ostalih hrvatskih građana s područja tzv. Republike Srpske Krajine i dragovoljnim odlaskom iz gradova, primjerice iz Sunje, u koju su se mislili brzo vratiti kao pobjednici. Odlazak pred hrvatskom vojskom unaprijed su planirali, uvježbavali i na njega se spremali.

Postoje li dokazi o tome?

– Poznajem neke Srbe iz okolice Sunje koji su bili prisiljeni povući se pod prijetnjom smrti svojih naoružanih susjeda i pripadnika paravojnih formacija. Možemo samo zamisliti kako bi se vladali ti paravojni gospodari života i smrti da su se vratili kao pobjednici. Primjer njihova nečovještva je Vukovar.

Zašto se u Hrvatskoj stalno govori o ubijenim Srbima, a ne govori i o Hrvatima koje su ubili Srbi?

– Svaki je ljudski život svetinja, Božji dar. Volio bih da se jednako uvažavaju svi mrtvi, ali da se jasno odijeli napadač od branitelja. Nikakva politika neće me uvjeriti da se u nas vodio građanski rat i da smo svi za njega krivi. Mislim da toj svrsi služi poigravanje nacionalnom pripadnošću i brojkama.

Vaš posljednji roman, Presvijetli i rabin, u kojem pišete o Stepinčevu prijateljstvu sa zagrebačkim nadrabinom i o spašavanju Židova, u javnosti je prošao gotovo nezapaženo. Zašto?

– I mene muči to pitanje. Uložio sam dosta umjetničkoga truda i poštenja u taj roman, za koji držim da obrađuje temu koja pripada u onaj niz ključnih tema koje opterećuju ovaj narod i koje bi Hrvati kao i Poljaci morali stalno propitivati. Odnos prema sugrađanima Židovima, posebice u vrijeme Drugoga svjetskog rata, od životne je važnosti za nas, za našu budućnost.

Kakvo je vaše iskustvo sa Židovima?

– Za vrijeme toga strašnog rata, koji je obilježio moje djetinjstvo, odrastao sam s Reneom i Merikom, djecom iz židovske obitelji koja je živjela na katu iznad nas. U gimnaziji sam drugovao s jednim članom obitelji Lang, s drugim Langom (Slobodanom) 1999. sudjelovao sam u humanitarnom zbrinjavanju Hrvata s Kosova, za vrijeme rata sudjelovao u razvijanju osjetljivih odnosa s državom Izrael, nakon čega i danas u toj zemlji imam dobra prijatelja. Dio hrvatskoga naroda odgovoran je za zlo počinjeno Židovima za vrijeme NDH, ali da bi se znala puna istina o tom vremenu, valja reći da je bilo mnogo hrvatskih građana koji su u to zlo vrijeme stavljali život na kocku kako bi pomogli sugrađanima židovske vjeroispovijedi.

U Presvijetlom i rabinu o tome i pišete.

– Katolička crkva na čijem je čelu bio nadbiskup Stepinac dala je tom spašavanju veliki obol. To je vidljivo u dokumentima koji su objavljeni u mnogim knjigama, u svjedočenju samih Židova, jedno od najvažnijih svjedočenje je tajnika posljednjega zagrebačkog nadrabina Freibergera dr. Amiela Shomronyja, u mnogobrojnim priznanjima Pravednika među narodima koje su dobili hrvatski građani u Yad Vashemu. U nedavno otvorenu muzeju posvećenu kardinalu Alojziju Stepincu objavljeni su dosad nepoznati dokumenti koji dodaju nove pojedinosti već poznatoj slici o njegovoj ulozi u spašavanju Židova i drugih ugroženih skupina.

Jeste li zato napisali Presvijetlog i rabina?

– Držim da treba umjetnički govoriti o tim hrabrim ljudima koji su spašavali Židove, roman je pogodan oblik u kojem se dokumentarni dijelovi mogu preoblikovati u zanimljiv, uzbudljiv, ljudski prihvatljiv način tumačenja naše bolne prošlosti. Dokaz su važnosti teme i romani koje su napisali Daša Drndić, Miljenko Jergović, Renato Baretić.Knjigu je stručna kritika uglavnom prešutjela, naravno da ne uskraćujem pravo književnoj kritici da slobodno ocijeni knjigu, a uz nekoliko pozitivnih Presvijetli i rabin doživio je i negativnu kritiku. Posebice me pak zaboljela ocjena jednog dijela židovske zajednice koja je u knjizi pronašla antisemitske elemente.

Kakvo je danas hrvatsko kazalište? Čini se kao da iz dana u dan gubi identitet?

– Nedavno sam na tribini Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV) govorio o tom pitanju, tekst je objavljen na portalu HKV-a i tiskan je u »Hrvatskom slovu«. Onomu što sam rekao samo bih dodao da je potrebno uložiti velik napor svih koji se bave kazalištem i vole ga da se pokrene obnova hrvatskoga kazališta: da se obnovi teorijska i praktična podloga kazališne pedagogije na Akademiji dramskih umjetnosti, ponovno uspostave profesionalni i zanatski standardi. Treba odustati od jednoznačne kazališne estetike modernizama, avangarde koja je uništila zanat, razorila kontinuitet, poništila većinu vrijednosti Gavellina teorijskog i praktičnog učenja koje su nam omogućavale da barem čujemo ono što se na sceni govori, što je danas rijetko moguće.

Vjerojatno ste i za povratak na scenu domaćega dramskog teksta?

– Domaćega pisca treba vratiti na hrvatsku scenu. Taj pisac mora dobiti svoga redatelja, jer je simbioza pisca i redatelja važna za kazalište i dala je golem prinos razvoju hrvatskoga kazališta. Prisjetimo se stvaralačkih veza Krleža – Gavella, Kalman Mesarić – Strozzi. Iz bližega razdoblja, koje sam nazvao zlatnim dobom hrvatskoga kazališta, tu su vezu ostvarili, uglavnom na pozornici Teatra ITD, Šoljan – Gerić, Brešan – Violić, Novak – Violić, Krleža – Paro, Krleža – Radojević, Bakarić – Veček, Bakarić – Kunčević, Bakmaz – Paro, Bakmaz – Veček, Kušan – Međimorec, Gavran – Međimorec, Matišić – Carić.

Imamo li danas dovoljno dobrih redatelja?

– Nužno je ozbiljno propitati položaj redatelja, koji su danas slabiji dio hrvatske kazališne umjetnosti. Redatelj mora ponovno postati jedan od stvaralaca, a ne jedini stvaralac kazališta.

Mislite da je prošlo vrijeme isključivo redateljskoga kazališta?

– Moderno svjetsko kazalište iscrplo se u pedesetogodišnjem traganju za svojom posebnom umjetnošću, izražajnim sredstvima i razlikom prema književnosti. Mislim da je postalo jasno da i u tehniciziranom 21. stoljeću misao mora biti artikulirana kroz riječ i tijelo. Glumac mora probuditi, provocirati osjećanje publike, a redatelj treba stvoriti svijet-predstavu koja će izražavati ideje vremena.

Jeste li protiv angažmana stranih redatelja?

– Načelno nisam, ali kad se, kao ove sezone, dogodi da u većini zagrebačkih kazališta rade strani redatelji, mislim da to nije dobra kazališna situacija. Redatelji su umjetnici-lutalice, osim onih koji su dovoljno snažni da oko svoje poetike okupe skupinu, družinu, kazalište. Gostovanja, susreti s novim glumcima i kulturnim sredinama mogu biti dragocjeni i za redatelja i za ansambl u kojem gostuje. Neki od tih susreta mogu se pretvoriti u dulju suradnju koja obogaćuje kazalište, kao što je to svojedobno bio redateljski angažman Bojana Stupice u HNK ili kao što su to danas gostovanja niza slovenskih redatelja, zatim Kice, Magellija i u novije vrijeme mađarskih i ruskih redatelja.

Ipak ti redatelji nemaju prepoznatljiv hrvatski rukopis.

– Točno. Oni ne stvaraju kontinuitet, ne pomažu stalnu razvoju hrvatske dramske književnosti, glumaca, prepoznatljiva hrvatskoga kazališnog jezika. Nažalost, iz kazališta je otišao naraštaj hrvatskih redatelja rođenih tridesetih (Spaić, Durbešić, Škiljan), Paro i Violić sve su manje prisutni na scenama, što je velika pogreška kazališnih ravnatelja, mirovini se primiču Kunčević, Veček, Mesarić, a mladi se redatelji još nisu iskazali pravim kazališnim obećanjima. Dakle, nisam protiv stranih redatelja, oni unose nemir i natjecanje u rutinu i sigurnost, ali domaći redatelji stvaraju kazalište iz svoga jezika, kulture, mentaliteta, tradicije.

U Zastavama, barjacima, stjegovima na jednom mjestu Blithauer kaže: »Jednostavno, ljudi koji se bave politikom moraliziraju tako dugo dok se ne dokopaju vlasti, a, onda, znamo napamet kako se taj moral razvija dalje.« Kako se razvija?

– Dijalog Blithauera i Nielsa Nielsena preuzet je iz Krležinih Zastava, iz toga se dijaloga stvara, razvija, nastavlja zamišljena rasprava koju na dan Titova pogreba vode Tuđman i Krleža. Mislim da lik Amadea Trupca u Krležinu romanu i njegova inačica u Zastavama, barjacima, stjegovima personificira takvu vrstu, rekao bih balkanskih političara, simpatičnu, društveno obljubljenu osobu s izvanrednim osjećajem za vrijeme i ljude, pragmatika i egoista koji se vlašću koristi za vlastitu korist ili interes uske skupine ljudi. Dobro kazalište bogatstvom karaktera i njihovim suodnosima razotkriva nakaznost političkih ideja, upravo to htio sam pokazati likom simpatičnoga negativca, kakvih je pregršt u našem javnom životu.

»Mrijeti ti ćeš kada počneš u ideale svoje sumnjati«, citirate Kranjčevića. S obzirom na sve što ste proživjeli od stvaranja Hrvatske, sumnjate li u svoje ideale o Hrvatskoj?

– Parafraziram Krležu, koji taj Kranjčevićev stih rabi u Zastavama. Sumnja idealista i intelektualca Kamila glavni je pokretač njegova karaktera. On će s Jojom, istinskim, prirodnim revolucionarom, djelatnikom, buntovnikom, krenuti u mijenjanje svijeta, ali će svaki svoj postupak podvrgnuti intelektualnoj, hamletovskoj sumnji. Smije li se svijet mijenjati krvlju, dopušta li takav cilj sva sredstva, je li dopušteno mijenjanje revolucionara u profitera revolucije, što je moralno, ljudski dopušteno, pravedno, zakonito? Kamilo u Zastavama, stjegovima, barjacima ne stari, on je čovjek koji se stalno sudara s ostvarenjem svojih ideala, on će i 1990. pristati otići u Baraku, ali zadržava intelektualnu slobodu da sam prosuđuje tu novu hrvatsku revoluciju. Bi li Kamilo danas opet bio razočaran?– Mislim da bi se u nekoj novoj inačici Zastava, koja bi pokrila vrijeme od 1990. do danas, Kamilo ponovno razočarao ostvarenjem dijelova svog sna i bio bi ga spreman mijenjati, poboljšati. Takav Kamilo, borben i kritičan, djelatan i sumnjičav, paradigma je hrvatskih intelektualaca koji su dali intelektualni prinos društvenoj i političkoj povijesti ovog naroda.

Koja je danas dužnost hrvatskih intelektualaca?

– Dužnost je hrvatskih intelektualaca, hrvatske elite, da poput Kamila humanistički nadziru često slijepe povijesne sile koje mijenjaju društvo. I sâm sam u ideale sumnjao, ali samo da bih ih nanovo propitao.Često se javno čuju izjave branitelja: »Zašto sam se borio«?, »To nije Hrvatska za koju sam otišao u rat«, »Da se ponovno dogodi 1991, ne bih otišao....«, »Bio sam budala što sam se za ove (političare!?) borio«! pa sve do vrlo radikalnih »Ove bi trebalo (oružjem) zbaciti s vlasti«... To su izjave boraca, tako Valent Žganac u Krležinu romanu Na rubu pameti naziva ljude koji hrabro slijede ideje, ne sumnjaju u njih i mijenjaju svijet. Kamilo je čovjek koji misli, prosuđuje, važe, sumnja, boji se, s čovjekom-borcem stvara idealan par koji pokreće društvo u budućnost.

Hoće li Hrvatska moći sačuvati svoj identitet ulaskom u EU?

– Optimist sam u tome, zemlje koje su nedavno ušle u EU (Poljska, Češka, Mađarska) nisu izgubile svoju kulturu, jezik, uspješno se odupiru prodoru kapitala, stvaraju zanimljiva, intrigantna filmska ostvarenje (Vajdina Katinska šuma, Menzelov Služio sam engleskog kralja), kazalište je jednako uzbudljivo kao i književnost. Jasno da to ovisi o nama samima, o snazi naše kulture, o povjerenju u naš jezik i tradiciju, o svijesti da nas primitivni anglizmi koji se rabe u subkulturnim skupinama ili na estradi (stejdž, ivent, grin rum) osiromašuju, čine robovima i podložnicima globalne kulture, da se pomodnosti u kazalištu, slikarstvu brzo iscrpljuju. Valja se okrenuti piscima, posebice dramskim, koji će govoriti o životu, o njegovim bolnim stranama kao što to dijelom već čini hrvatski film.

Zašto su u nas sve zapostavljeniji oni koji su žudjeli i stvarali hrvatsku državu?

– Nemoćni su oni koji su djelovali ili žele dalje aktivno politički djelovati. Većina ih je gurnuta na stranu ili je na različite načine primirena, u braniteljskim udrugama, u mirovini, u anonimnosti. Ispričat ću vam razgovor koji sam početkom ljeta 1993. vodio s pokojnim ministrom obrane Gojkom Šuškom. Razgovarali smo o budućnosti, o vojnom i političkom razvoju.

Što je rekao o budućnosti?

– Bio je veliki optimist, govorio mi je da smo rat već dobili, da ćemo sačuvati neovisnost Hrvatske, osloboditi zaposjednute dijelove, mirno ili oružjem. U to treće ratno ljeto meni su to bile odveć optimistične riječi, međunarodna zajednica kočila je mirnu reintegraciju, činilo se da će područje zaštićeno UNPROFOR-om, poput Cipra, godinama ostati pod nadzorom pobunjenih Srba ili se čak integrirati u preostatak Jugoslavije, gotovo svakodnevno bombardirani su Karlovac, Sisak, Osijek, Slavonski Brod, Gospić, Zadar, Šibenik. Iako se nisam slagao s ministrovom procjenom, povukao sam se pred snagom njegove vjere. Dobro, rekao sam, kad se to dogodi, a dogodit će se ponajprije junaštvom i žrtvom branitelja-idealista i kad zavlada mir, oni će postati nepotrebni. Država će zatrebati poslušne, radine stručnjake koji će izgurati idealiste... Kako bih ojačao svoje argumente, pozvao sam se na iskustvo Francuske revolucije. Prekinuo me i rekao da ne postoji sličnost između povijesne mijene koja se događa u nas i Francuske revolucije, mi se ne trebamo bojati jakobinaca, Tuđmanova zamisao pomirbe za nas je spasonosna formula (i Krleža je često govorio o spasonosnoj formuli socijalizma za spas južnoslavenskih naroda) koja će spasiti Hrvatsku od unutrašnjih sukoba i uvesti je u Europu i svijet kao snažnu, cjelovitu državu. Ministar je umro i nije doživio 3. siječnja 2000. i »jakobinski udar na hrvatski način«.

Nije doživio polarizaciju Hrvatske, koja još traje, na nacionaliste i europejce.

– I ja sam bio žrtva tog udara, šest godina bio sam zaboravljen i odgurnut u stranu, država je jedva čekala da se potkraj ove godine naposljetku riješi jednog idealista. Ali, ja se ne osjećam nemoćnim, raduje me moj skroman umjetnički dar, koji će mi omogućiti da u pisanom obliku izrazim svoje misli, strahovanja, nade, zamisli i osjećaje. To mi nitko ne može uzeti i to me čini snažnim i zadovoljnim.

Razgovarao Andrija Tunjić