Hibridi s toplih ognjišta

Hibridi s toplih ognjišta

Manipulacija se temelji na poznatoj činjenici da polovice ljudskog tijela nisu jednake. Autorica pritom ne teži stvaranju idealiziranoga lika ni popravljanju prirode, njezin je postupak u ulozi propitivanja medija i aktiviranja pozornosti i percepcije gledatelja

Posjet izložbi Kristine Lenard u velikogoričkoj Galeriji Galženica, kako se krećemo od fotografije do fotografije, postupno se pretvara u pustolovinu, otkrivanje. Postav izložbe koncipiran je tako da prati podjelu na dvije skupine radova: portrete, koji su smješteni na bočnim zidovima galerije, te mrtve prirode na prednjem, središnjem zidu. Portreti u krupnom planu prikazuju lica dječaka, djevojke, mladića i starca. Svaka osoba prikazana je sa po dvjema fotografijama koje su, zapažamo, snimljene pred istom neutralnom pozadinom, u istim svjetlosnim uvjetima. Izraz lica portretiranih osoba na objema fotografijama sličan je, ali postoji zamjetna razlika kojoj je teško odrediti uzrok. Čini se da je to određeni, čak neznatni pomak u gestikulaciji lica (iznimka je fotografija djevojke za koju prosuđujemo da je ključan način češljanja). Ipak, unatoč tome što mislimo da smo odgonetnuli princip po kojemu su radovi koncipirani, oni u nama i dalje izazivaju stanovit osjećaj nelagode i nerazumijevanja, slutnju da smo na krivom putu. Naime, u određenom trenutku shvaćamo (ili saznajemo) da je riječ o hibridnim licima stvarnih osoba, koja u zbilji ne postoje takva kakvima ih vidimo na fotografijama. Portret je konstruiran u računalu, primjenom Photoshopa, spajanjem (sintezom), odnosno zrcalno simetričnim postavljanjem dviju istih polovica lica, na jednoj fotografiji dviju desnih, na drugoj dviju lijevih. Manipulacija se temelji na poznatoj činjenici da polovice ljudskog tijela nisu jednake, što je najočitije i najdojmljivije upravo na licu. Autorica pritom ne teži stvaranju idealiziranoga lika ni popravljanju prirode (nema retuša ni brisanja nepoželjnih elemenata), njezin je postupak u ulozi propitivanja medija i aktiviranja pozornosti i percepcije gledatelja. U slučaju mrtvih priroda pristup je drukčiji. Ovdje se umjetnica koristi inverznim postupkom – u stvarnom ambijentu gradi konstrukciju, kompoziciju, koja se također temelji na simetriji, ali tako da sliči virtualnoj tvorevini. Aranžman od voća i cvijeća napravljen je što je moguće simetričnije s obzirom na to da se sastoji od prirodnih elemenata koji ne mogu biti jednaki; po sredini slike, na podu je linija koja ističe podjelu na pola. Ispred stupa na praznoj postaji metroa bijela je nepravilna mrlja koja se doima poput prolivenoga mlijeka, koja se sastoji od dviju jednakih polovica. No nije riječ o zrcalnoj slici, nego o stvarnoj, izrezanoj mrlji položenoj na tlo. Gotovo simetrične grane i lišće fikusa na fotografiji Interijer autoričina su, a ne prirodna tvorevina, stoga i neobično pravilna. Ipak, na dvjema potonjim slikama ostavljen je svojevrstan ključ za iščitavanje, objekt s jedne strane koji nema svoj par na drugoj.Fotografije su postavljene u light boxove, trodimenzionalne objekte koji sadržavaju i isijavaju svjetlost, tako da je svaka slika entitet koji funkcionira i bez vanjskog osvjetljenja te poput televizora (Mc Luhanova ognjišta) privlači pogled. Zbog toga likovi poprimaju stanovitu notu glamura, poput medijskih osoba s ekrana. Oni su zapravo simulakrumi, njihova je realnost simulacija, njihova subjektivnost digitalna.Kristina Lenard i ovom se izložbom nastavlja baviti istraživanjem medija fotografije, i to upravo bitnim značajkama sama medija (ili barem onima koje su to donedavno bile): svjetlom i reprezentacijom zbilje. Njezina je manipulacija dvostruka: na vrlo suptilan način mijenja stvarnost korištenjem tehnologije te istodobno, koristeći se postupkom za stvaranje digitalnih slika, intervenira u stvarni svijet. Time granice između stvarnosti i njezine simulacije postaju vrlo nejasnima, površnom promatraču čak i neuočljivima. Referencijalni posrednički odnos umjetnika i svijeta odavno je poljuljan; kod Kristine Lenard on naizgled funkcionira, no pozornim promatranjem fotografija spoznajemo da nam ona zapravo postavlja zamke. U svijetu čija je medijski posredovana istinitost ionako dovedena u pitanje naša je pozicija subjekta dodatno oslabljena.Jasnom idejom i preciznom izvedbom radova autorica je uspješno izbjegla opasnosti da zapadne u trik, što je s obzirom na izbor motiva i postupak bilo lako moguće. Umjetnica problematizira i neka bitna uporišta likovnih umjetnosti – portret i mrtvu prirodu kao tipične motive umjetničke reprezentacije tijekom niza stoljeća novoga vijeka. Naziv izložbe također je provokativan, navodi na postupak koji je korišten pri izradi fotografija, iako je prva asocijacija koju izaziva, dakako, njegovo primarno značenje – prirodni proces kojim zelena biljka, korištenjem svjetla, iz okoline sintetizira organske tvari. Ključne su riječi svjetlo i sinteza, a upravo one upućuju na postupak kojim umjetnica konstruira svoje radove i dekonstruira stvarnost.

Markita Franulić