DVIJE spanE

DVIJE spanE

Uživljena u glazbu koju izvodi, Inva Mula pokazala je širok raspon interpretativnih mogućnosti, čak i glumačko uživljavanje u nevidljive priče. S velikom virtuoznošću, ali bez grotesknog pretjerivanja, Mula je pjevala uvjerljivo

Pijanistica Pavica Gvozdić na koncertu održanu u Hrvatskom glazbenom zavodu 30. studenog 2007. u sklopu koncerata posvećenih drugoj velikoj pijanistici, Meliti Lorković, privukla je i staru i mladu publiku (velika dvorana HGZ-a bila je dupkom puna). Na programu su bila kasna djela francusko-poljskog majstora Frédérica Chopina, Polonaise-Fantasie, op. 61, Sonata op. 35 u b-molu i Sonata op. 58 u h-molu, dakle, djela koja već po sebi zahtijevaju promišljanje, a tek zatim sviranje. Pavica Gvozdić ni u jednom trenutku nije dopuštala da joj tehnika pojede glazbu. Pružila je bogatstvo tona, suvereno upravljajući zvukom, pažljivo ravnajući svakom dinamičkom oznakom (forte u njezinim rukama nikada ne stvara grub, nazalan ton), svakim glazbeničkim zamišljanjem. Emocionalna aura oko Chopinova djela bila je bliska koncepciji i vremenu skladatelja, a odbacivala je hladno prepuštanje suvremenoj tehnici / tehnologiji, unoseći u izvedena djela danas gotovo zaboravljenu toplinu i privrženost. Perolake izvedbe čak tri kratka, ali zahtjevna dodatka, Mazurke u a-molu, op. 17, Valcera u G-duru i Valcera u cis-molu Frédérica Chopina, pokazala su jednostavnu filozofiju: kada svira, Pavica Gvozdić razmišlja o glazbi i traži vlastiti emocionalni odaziv na nju te uranja u djelo, tako da je jasno kako je uvijek spremna proživljeno nesebično podijeliti s publikom. Prava diva glasovira.

Druga diva nastupila je sljedećega dana, 1. prosinca, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ovaj put radilo se o pravoj primadoni, opernoj sopranistici Invi Mula, koja je, poput Pavice Gvozdić dan prije, dupkom napunila Lisinski. Veći dio publike (koncert je bio humanitarnoga karaktera u organizaciji Rotary Cluba) došao je slušati Invu Mula očekujući da će čuti ariju iz opere Lucia di Lammermoor Gaetana Donizettija (a možda i njezinu dalju obradu koju je napisao Eric Serra), koju je diva otpjevala u filmu Peti element Luca Bessona. No Inva Mula se (s pravom) uporno opirala željama publike – uostalom, njezina karijera nije određena jednim nastupom u filmu, nego bezbrojnim nastupima u zahtjevnim ulogama u pariškoj operi Bastille, Covent Gardenu, Berlinskoj operi, milanskoj Scali. Program je na koncertu u Lisinskom sadržavao arije poznatih majstora belkanta, među kojima je i Donizetti (no Inva Mula izvela je ariju iz opere Vojvoda od Albe, a ne onu koju su svi čekali). Program je bio mudro sastavljen: kronološki, obuhvaćajući najprije djela nešto starijih majstora Vincenza Bellinija (Capuleti i Montecchi, Norma) i Gaetana Donizettija (Don Pasquale, Vojvoda od Albe), a zatim, u drugom dijelu programa, onih nešto mlađih: Julesa Masseneta (Le Cid, Manon), Charlesa Gounoda (Faust, Romeo i Julija) te Giacoma Puccinija (Krizanteme, La Boheme, Turandot). Također je bilo mudro zamisliti izmjenu nastupa sopranistice s čisto orkestralnim djelima (najčešće opernim uvertirama) spomenutih autora. Sve je, dakle, bilo u tonu lake, pjevne glazbe, koju je voljela publika ne samo devetnaestog, nego je voli – očito – i publika 21. stoljeća.

Uživljena u glazbu koju izvodi, Inva Mula pokazala je širok raspon interpretativnih mogućnosti, čak i glumačko uživljavanje u nevidljive priče. S velikom virtuoznošću, ali bez grotesknog pretjerivanja (u koje solo-pjevači vole zapasti), Mula je pjevala uvjerljivo. Jedina zamjerka ide snazi njezina glasa, koja nije velika (u filmu se to, dakako, ne čuje), ali koju je, kao prirodno ograničenje, sopranistica uspješno zaobišla uživljenom interpretacijom.

Orkestar se – Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja – s lakoćom nosio s ulogom pratnje, no tu se zaboravljalo da i pratnja mora biti sugestivna kako bi melodija zvučala vrhunski. U doslovnom smislu, jer Šutej je očito svu pozornost posvetio melodijama (ovdje govorim o orkestralnim djelima koja je orkestar izveo samostalno, bez sopranistice), najčešće smještenim u gudačke dionice, ali je zaboravljao da treba tjerati i puhače (najčešće u ulozi pratećih instrumenata) da se u tu melodiju užive. Ponavljanje jednoga te istog glazbenog materijala u Puccinijevoj elegiji Krizanteme (pisanoj samo za gudače) vapilo je za različitim interpretativnim pristupima koji su nam bili uskraćeni (upravo sam poželjela čuti to djelo u originalnoj izvedbi za gudački kvartet). Ako zanemarimo prilično ravan pristup orkestra (i iznimno loš puhački solo na samu početku), koncert možda nije bio vrijedan tolike medijske pompe, ali je ostavio solidan opći dojam.