Dijalog osjećajima i razumom

Izložba Misli osjetilima, osjećaj razumom, 52. venecijanski biennale, Venecija, 10. lipnja – 21. studenoga 2007.

Dijalog osjećajima i razumom

Pokušaj sinteze sitnoga veza kojim su autori današnjice premrežili svijet vrlo je neizvjesna misija. Napetost koju zaziva Storr trpno je stanje današnje prakse, raslojene na složen način

Venecija je posljednjih kasnojesenskih bijenalnih dana pokazala jedno od svojih pitomih, pomalo uspavanih lica. Nigdje gužve, nigdje čekanja po vrućini, čuvari i ostalo osoblje mislima već u drugim aktivnostima, budućim izložbama. Atmosfera je bila gotovo idealna za razmišljanje osjetilima, za osjećanje razumom (ili duhom, kako vam odgovara). Jesmo li ovaj put uspjeli uhvatiti korak sa sadašnjosti, s umjetničkim strategijama koje pokazuju neka od svojih napetih lica (aludirajući na podnaslov izložbe Art in the Present Tense)? Kustos Robert Storr mnoga je pitanja ostavio otvorena, pružajući mogućnost slobodnijeg iščitavanja ponuđenog. No, kako se već dalo naslutiti iz ovogodišnje Documente, velika izložbena turneja (uz Veneciju i Kassel uključila je Basel i Münster) zapravo je rezultirala mlakim koncepcijama koje neće utjecati na dalje promišljanje onom mjerom kao prethodnih godina. Stotinjak radova prikazanih na središnjoj izložbi Bijenala, u Corderijama, Artiglierijama i Talijanskom paviljonu u Giardinima, ambiciozno se smatraju svojevrsnim epifanijama, jedinstvenim svijetlim trenucima koji pomažu boljem razumijevanju umjetničkih pojava i osobnosti. Istina je da je povijest umjetnosti sastavljena od mnogih takvih trenutaka, od kojih smo neke bili u prilici vidjeti proteklih mjeseci. Ali isto tako radovi mnogih zastupljenih suvremenoumjetničkih božanstava nisu pokazali njihova najsvjetlija lica, pa smo umjesto djela bili u prilici slaviti – autore, prisjećajući se njihovih zvjezdanih trenutaka iz prošlosti. Pokušaj sinteze sitnoga veza kojim su autori današnjice premrežili svijet vrlo je neizvjesna misija. Napetost koju zaziva Storr trpno je stanje današnje prakse, raslojene na složen način. Formacije stvorene u izložbenom kontekstu polja su umjetno stvorene napetosti, započete paradigmatskom maketom američkog autora Charlesa Gainesa, čiji Airplanecrashclock generira pravila ponašanja stvorena da bi ih se moglo prekršiti. Njegov sat simbolizira dijalektiku reda, odstupanja i kaosa iskazane inscenacijom avionske nesreće u urbanom prostoru. Posve drukčiju napetost postiže Yang Fudong, cijenjeni kineski umjetnik mlađe generacije koji izlaže na raznim stranama svijeta. Njegova petodijelna instalacija Sedam intelektualaca u šumi bambusa zapravo je film podijeljen u pet dionica. Iako je rad gotovo nemoguće vidjeti u cijelosti (što zbog trajanja, što zbog nesinkroniziranih epizoda), osobita atmosfera, način kadriranja i crno-bijela estetika pridonose poetičnom, gustom umjetničkom tkanju unutar kojega je naracija svedena na minimum. Poput svitka, film se odmotava duž Arsenala čineći svojevrsna elegična odmorišta, različita od mnogih drugih kineskih djela koja pretendiraju eklekticizmu i pretjerivanjima svih mogućih vrsta. Područja filozofije, politike i psihologije ključna su za razumijevanje Storrove izložbe. Ispolitiziranost svakodnevnoga života, prijetnje i strahovi što proizlaze iz uvjeta u kojima žive milijuni ljudi poticajni su, no istodobno je riječ o stupicama u koje ulaze i umjetnici i gledatelji, često nemoćni pronaći izlaz. Potrošenost i preklapanja ideja, uvjeravanja gledatelja u ispravnost stavova koji su uglavnom izgubili na uvjerljivosti problemi su na koje se u Veneciji moglo često naići. Ni u nacionalnim paviljonima situacija nije bitno drukčija. Visoku razinu ispolitiziranosti pokazali su selektori Nizozemske, odabravši Aernouta Mika da realizira klaustrofobičnu imigracijsku komoru koja je promijenila volumen paviljona. Građani i subjekti naslov je umjetnikove apokaliptične vizije svijeta lišena slobode kretanja; prostora podvrgnuta stalnom videonadzoru u kojem vlada paničan strah od imigranata koji ugrožavaju stečena prava pravih (čitaj zapadnjačkih) građana. Na tragu takvih postpolitičkih vizija svijeta lišenih ljudskih odnosa iščitava se izvrsna instalacija Ise Genzken u njemačkom paviljonu. Putovanje na koje umjetnica upućuje posve je neizvjesno, predočeno skulpturama, crtežima, fotografijama, kolažima spojenima u jedinstvenu instalaciju jednostavno nazvanu Oil (Nafta). Njezin je rad beskompomisan, lišen taktiziranja i želje za sviđanjem. Kako sama kaže, nikada nije nikoga željela zavesti, jer to je strategija simptomatična za macho-svijet umjetnosti u kojem vladaju pravila na koja ona ne pristaje. Kršenje pravila privatnosti do krajnje je mjere razradila Sophie Calle ispunivši prostor francuskog paviljona sa stotinjak stručnih analiza pisma o prekidu veze, koje joj je elektronskom poštom poslao njezin bivši prijatelj. Zaželjevši joj da pazi na sebe, taj neimenovani lik pokrenuo je nevjerojatan proces u kojem su svoje mjesto našle glumice, plesačice, pjevačice, psihologinje, lektorice, sutkinje, pravnice, gatare, spisateljice, klaunovi, njih stotinu sedam. Sve one interpretirale su pročitano pismo u skladu s načelima svoje profesije, dok je čitav proces uzimanja stanke, odnosno preuzimanja odgovornosti za samu sebe, Sophie Calle dokumentirala fotografijama i pismima koja je razmijenila sa sudionicama toga jedinstvenog umjetničkog procesa. Čak je i izbor kustosa za ovu priliku bio nesvakidašnji – umjetnica je objavila oglas u novinama tražeći entuzijastičnu osobu sposobnu za ulogu komesara, na koji se javilo dvjestotinjak osoba (najbolje je referencije imao Daniel Buren). Hrvatski paviljon s Ivanom Franke bio je jedno od posjećenih mjesta izvan glavne zone događanja. U specifičnom ambijentu, koji je vrlo teško iskoristiti u izložbene svrhe, umjetnica je suptilnim svjetlosnim instalacijama sugerirala određene ritmove i odnose što ih je uočila u Scarpinoj arhitekturi, osjećajući i interpretirajući prostor te načine kako ga posjetitelji svladavaju. Uvjerenje u iscjeliteljsku moć arhitekture dio je kolektivne modernističke utopije satkane od osjetljivih, promjenjivih uvjeta koji karakteriziraju poslijeratnu Europu, dok Ivanino razumijevanje prostora u velikoj mjeri ovisi o sposobnosti pojedinca da preuzme odgovornost o svome kretanju i percepciji volumena unutar kojega kratkotrajno boravi. Njezine instalacije svojevrsna su iskliznuća iz strogo utvrđena prostornog rastera, s kojim uspijevaju ostvariti dijalog. Uz brojna događanja priključena Bijenalu, spomenimo izvrsnu videoinstalaciju koju je u bivšoj crkvi San Gallo u blizini San Marca ostvario Bill Viola. Pogrebni karakter malenog interijera korespondira s trima videoslikama projiciranima na zaslonima čiji je format ispunio polja oltarnih pala. Likovi iz pozadine u polaganu se ritmu, kako se čini nevezano jedni od drugih, pojavljuju iz dubine, nejasnih obrisa, sivkastih, neraspoznatljivih obilježja. Prolazeći ispod moćnoga bučnog slapa prelaze u našu, ovozemaljsku zonu, u kojoj se ogledaju isprva s čuđenjem, pokušavajući gledateljima skrenuti pozornost na svoje postojanje. Nakon nekoga vremena bez oklijevanja se okreću i vraćaju kroza slap u zonu mrtvih, iz koje su nam nakratko nastojali prenijeti određene poruke. Ocean bez obale nastavak je Violinih istraživanja istodobnosti postojanja s obiju strana zrcala, koje u međusobnom ogledanju nastoje postići suglasje. Te neistražene perspektive područje su straha, neizvjesnosti i nade, sraza kulturâ koje, izlazeći iz poznatih okvira, nastoje uspostaviti dijalog s raznim stranama. Upravo iz tog otvorenog razgovornog oblika proizlazi najveća vrijednost ovogodišnjega Bijenala.

Sandra Križić Roban