Bolno do srži

Bolno do srži

Zurovac (koji se srećom i vratio na scenu kao plesač) više nije mladi koreograf koji u jednom dahu pokrene scenu i ispriča priču, nego zreli autor koji se potvrdio na velikoj predstavi zadane zahtjevne partiture i sižea; ne podcjenjujući niti gubeći smisao i značenje jednoga i drugoga, uspio je sve podrediti svojoj viziji dramskog i tragičnog, suvremenoj i aktualnoj

Iako smo naviknuti na svježinu i energiju scenskih ostvarenja Staše Zurovca kao i na predanost i posvećenost riječkog ansambla zajedničkom djelu, balet Romeo i Julija koji je premijerno izveden 23. studenog 2007. u HNK Ivana pl. Zajca nadmašio je očekivanja i rekla bih otvorio novo poglavlje, kako u Zurovčevu opusu, tako i u hrvatskom baletu. Riječ je o novom scenskom čitanju klasika, suvremenom i hrabrom, autentičnom i opravdanom. Riječki balet zaigrao je u novoj kvaliteti, i u novom autorskom rukopisu, i konačno na živu glazbu, pod sigurnim, za pokret i dramu senzibilnim vodstvom Nade Matošević. A Zurovac (koji se srećom i vratio na scenu kao plesač) više nije mladi koreograf koji u jednom dahu pokrene scenu i ispriča priču, nego zreli autor koji se potvrdio na velikoj predstavi zadane zahtjevne partiture i sižea; ne podcjenjujući niti gubeći smisao i značenje jednoga i drugoga, uspio je sve podrediti svojoj viziji dramskog i tragičnog, suvremenoj, aktualnoj, bolnoj do srži ogoljene priče.

Sve je izvedeno uz silnu potporu poznate, vjerne ekipe: asistenciju Olje Jovanović-Zurovac, scenu Žorža Draušnika, kostime Katarine Radošević Galić i svjetlo Denija Šesnića, te uz video Marina Lukanovića, koji projiciran na gotovo nevidljiv koprenasti veo otvara nestvarne, unutarnje dimenzije viđenoga na sceni.

Balet nema oznake nekog vremena i prostora. Julija i djevojke su poput lijepih lutaka, balanšinovski čistih linija, goloruke i dugonoge, u korzetima, prozirnim tajicama i papučicama, čvrsto začešljanih kosa, dok su muškarci u odijelima otvorenih sakoa bez košulje. Scena je omeđena hladnom, otvorenom metalnom konstrukcijom s galerijom s koje vodi dizalo u (donji) prostor scene. Kraj njega lijevo u dubini rade dva velika ventilatora. A na sredini su velika vrata koja se okreću oko središnje osovine. S jedne strane su monolitna, teška, reljefna bronca, a kad se okrenu, na sceni je veliko zrcalo koje lomi i iskrivljuje sliku.

Tragično leži u likovima i odnosima. U hladnom ratu svakodnevice, bezrazložnu nasilju i žrtvama. Zurovac unutar skupine ljudi skicirane u stilizaciji uobičajenih prolaženja, susretanja, druženja, izdvaja pet osnovnih likova. To su Julija (dražesna i ganutljiva Laura Popa), rodbinski joj blizak Tibaldo (u izvedbi Zurovca), koji će je na početku skrbnički poljubiti, i tako poput Jude obilježiti, i koji se u nekoj mračnoj atmosferi dogovara s očitim negativcem Parisom (Roberto Pereira Barbosa Junior), romantični, nagli Romeo (Andrej Köteles) i njegov prijatelj, nestašni ženskar Merkuzio (Tomaš Danielis). I kako to već ide prema libretu, događa se susret, čarolija ljubavi, Romeov san o Juliji (prekrasno riješen snovitom projekcijom – njegovim doživljajem u kojem se rađaju ljubavni stihovi), tajno vjenčanje, nježna noć. Poetičan pas de deux, lirski i nježan, predan i radostan, onako kako je već umjetnički i bračni par Zurovac poznat, još od Sna zaručnice po suptilnoj, i tako prirodnoj, gradnji plesne strukture od dva tijela koja se vole.

Merkuzijeva je smrt logična: mlad i zaigran, došao je na tuđi teren, ubacuje se curama, provocira opasne tipove, nikako ne shvaća da nema šanse protiv njih četvero, i ne odustaje, i onda ga jednostavo srede. Nasilje rađa nasilje. Romeo nije mudriji, ali je u nemoćnu bijesu lukaviji. Filmski nabijena, znakovitih pogleda, psiholoških gesta, pročišćena i usmjerena, brutalna u konačnici doživljaja (iako u izvedbi unutar klasično uredna, stilizirana pokreta borbe) cijela ta muška scena sjajno je postavljena. Tibaldova je smrt pak, u Zurovčevoj izvedbi, strašna u nekom divljem, animalnom kriku, borbi, a sve pojačano, trostruko izvedeno, iskrivljeno, između zrcala i projekcije – krupnoga plana samo u osjenčanim linijama, na kojem kao da se vidi isticanje snage, energije koja ostavlja ispražnjeno tijelo.

No Zurovčev balet ipak je posvećen Juliji, onoj o čijoj ljepoti i dražesti kroz Romeova usta pjeva zaljubljeni Shakespeare. Mladoj, nježnoj, beznadno nezaštićenoj u svijetu muškoga nadmetanja i opće agresivnosti; i sveobuhvatne hladoće biznisa. Kao što mnoge plemenite roditelje nisu previše mučili osjećaji njihovih djevojčica, nego su se brakovi sklapali iz viših interesa, danas se ljudi kupuju i prodaju, kradu i spremaju, švercaju i usput gube... Ima ih ionako previše. I što su to osjećaji? Tako neopipljivi, za razliku od novca, i za razliku od tijela. A Paris je Tibaldu platio metalnim kovčegom punim nečega. Ne znamo točno što je platio, ali u trenutku kad više nema Tibalda, on si dolazi dug naplatiti Julijom. I nema nikoga tko bi je već tako obilježenu, odnosno prodanu, zaštitio. Potrošena tijela Julija se u očaju lomi, a nakon njezina pada ljudi na galeriji bešćutno pročitaju novine, poderu ih i bace dolje. Što se njih tiče ona je pokopana, a dolje, sada to sliči smetlištu, ostaje ležati beživotno djevojačko tijelo. Nema zabune. Romeo stiže definitivno prekasno. I pleše s Julijinim tijelom dok njezin eterični lik nepovratno odlazi, nestajući progutan konačnim crnilom.

Maja Đurinović