Benedictio memoriae

Benedictio memoriae

Kanižlića je forma preciozno i birano uspomenska: njegov je jezik, međutim, iznimno bogat, kreativan, gibljiv, prikladan svim mogućim vizualnim i psihološkim tankoćutnostima. Rime su upravo virtuozne i rimarij sastavljen prema njegovu tekstu bio bi itekako poticajan suvremenim prevodiocima

Antun Kanižlić (1699–1777), Požežanin, isusovac, jedan je od velikih, štoviše najvećih hrvatskih pjesnika. Kad ovako započinjemo tekst o njemu, ne znači da zaboravljamo njegovu ulogu općenitog i crkvenog prosvjetitelja, teologa, pedagoga, obnositelja značajnih crkvenih dužnosti, tumača crkvene povijesti (»Kamen pravi smutnje velike…« – opsežna rasprava o raskolu kršćanske crkve na zapadnu i istočnu s pozivom na ujedinjenje), pisca brojnih nabožnih knjiga za veliki raspon čitatelja, autora dramskih tekstova, graditelja crkava, animatora vjerskih i kulturnih zbivanja u Slavoniji, čovjeka naobrazbe i memorije. Zanimljivo je spomenuti da je neko vrijeme bio dušobrižnik bolesnika, a i zatvorenika, što mu je sigurno pružilo naročite psihološke uvide. Nije ostavio tek jedno pjesničko djelo, ali po jednome na velika je vrata ušao u povijest hrvatskoga stvaralaštva. To je, punim naslovom, Sveta Rožalija panormitanska divica nakićena, i ispivana po Antunu Kanižliću Požežaninu (Beč, 1780). Sveta Rožalija spjev je od tri tisuće sedam stotina i šest stihova, u četiri dijela. Stihovi su dvostruko rimovani dvanaesterci, obnovljeni, kako kaže Josip Bratulić, »trohejskim poletom«. Kanižlić se, osim tim već starinskim dvanaestercem, služi i još arhaičnijim tercinama od dvaju osmeraca i deveterca, ili dvaju osmeraca i sedmerca (po modelu Stabat mater dolorosa). Cezure izbjegavaju monotoniju, a opkoračenja povećavaju napetost ritma i čitkosti. Njegova je forma preciozno i birano uspomenska: njegov je jezik, međutim, iznimno bogat, kreativan, gibljiv, prikladan svim mogućim vizualnim i psihološkim tankoćutnostima. Rime su upravo virtuozne i rimarij sastavljen prema njegovu tekstu bio bi itekako poticajan suvremenim prevodiocima. Kanižlić je pravi »uživalac u tekstu«, i njegovi motivi askeze iskazani su izrazitim verbalnim hedonizmom. Taj unutrašnji paradoks koji je dio Kanižlićeve osobnosti povećava složenost njegove stilske situacije. Po vremenu života Kanižlić dakako pripada razdoblju baroka, odnosno rokokoa, a zapažene su i njegove klasicističke tendencije. Sve se to dade očitati u naravi rečenice, u realističnoj opservaciji, u snažnom međuodnosu velikih i sitnih vizura, u nježnosti cvjetnih i ptičjih motiva, poput veziva na dragocjenim tkaninama. No Kanižlić evocira i vremenski dublje slojeve. Ogledalo, kojega je značenje opet izvrsno podcrtao Josip Bratulić, nije tek (barokno) sredstvo ispraznosti što se okreće protiv nje same, nego je i maniristička naznaka dvojne stvarnosti, neizvjesne tektonike svijeta i duše. Posve je maniristička sjajna igra jeke. O dugom pak životu antičkoga svijeta svjedoče preodjevene i preimenovane alegorije i personifikacije, koje bi se htjele pojavljivati stilizirane, ali ih izniman stvarnosni talent pretvara u posve živa bića. Mnoge komponente sudjeluju u visoku poetskom djelovanju Kanižlićeva spjeva. To je svakako efektna dramaturgija poeme i rafinirani narativni slijed ondje gdje bi tvar svete priče bila relativno oskudna. Elegancija Kanižlićeva izričaja oslanja se i na prirodnu mu latinsku konstrukciju (»Zbogom, diko svita, minuća dobroto / i na način cvita venuća lipoto!«). Sentencije dosežu neosporivu preciznost (»Viši padne prije, bolje jest bit nisko,/tko se uspne, nije stalan, stoji sklisko«). Vrlo uspješno miješanje slikovnog i pojmovnog, snimljenog i metaforičnog, nudi i zahtijeva višeslojnost čitanja (»Pokraj špilje živi kristal bistro teče, / koji kano krivi žeđu da pit neće«). Izrazit slikarski talent mogao bi se pokazati na bezbrojnim primjerima: posebno na onima koji su bliski slikanju nevidljivog (»Zlatne mriže ima, nje na lov rasteže, / ništa nego š njima svitli zrak poteže«). Više je puta ukazano na Kanižlićevo poznavanje i aktiviranje dubrovačke književnosti: ono se ponekad očituje kao skromna participacija u zajedničkim općim mjestima (»Posle nikoliko na svitu godišta / što je svekoliko? Magla, vitar, ništa.«). No Kanižlićev dar za stvarnost slike, njegovi munjeviti pojmovni prečaci (»Ne straše se srne tako, kad ih s hrti / lovac na hit svrne od olovne smrti«), njegov neumitni korak dalje kojim nam se približava u vremenu, čine ga vrijednosno usporedivim i neosporno vlastitim. Kanižlićeva Sveta Rožalija, kao i tolika odlična djela naše stare književnosti zakopana pod težom prohodnošću jezika, iznenađuje nekim neočekivanim modernizmom koji kao da nam se tek počeo ukazivati i nismo mu uzroke još dokraja razabrali. To je prije svega modernizam psihološke vrste, psihološke impostacije glavne junakinje. Ona odbacuje sustav nadmoći i ma kakve konkurencije: radikalno se okreće samoći i sabranosti na vlastitu dušu. Postaje dio svijeta (koji bi prema hagiografskim klišejima mnogo manje nijansirano odbacivala), ravnopravna pticama, vodama, kamenu, bilju…Naučila je svaki oblik nemuštog jezika, a Kanižlićev govor ptica svakako je remek-djelo njegova bilježenja. No za svaki napušteni element Rožalija stječe jedan novi, zamjenski, i osjeća svijet zaraznim intenzitetom. U našoj današnjoj situaciji ugroženosti prirode i presudnosti ekološke problematike, u svijetu obijesti, rastrošnosti i (fizičkog i moralnog) bacanja i obezvređivanja, u svijetu u kojemu otpad doseže količinu onoga od čega je otpao, Rožalija poziva na prepoznavanje bitnog. Autorova je teza, naravno, dijalog s nebom i trasiranje puta prema njemu. Ali dionica puta po zemlji tako je pregnantno ocrtana da se ovaj davni spjev može čitati u vrlo suvremenu ključu. U takvu suvremenom ključu, na graničnim područjima psihe, može se čitati i niz kušnji koje se pred Rožaliju postavljaju. Za njih postoje povijesni predlošci, a razlike prema njima vrednuju se po autorovoj vrsnoći iskaza. Ali posljednja kušnja pred koju je Rožalija dovedena predstavlja motiv dostojan duhovno najzahtjevnije filmičnosti. Rožalija je trajno smještena pred prizor života koji je ostavila. Njezina stvarna prošlost postaje njezina virtualna sadašnjost. Veoma neobična situacija i neobično bojno polje, psihološka nijansa koja, ako je izvorno Kanižlićeva, predstavlja element vrhunske vrijednosti i stvarne suvremenosti. Neobična linija kroz stoljeća spaja taj pogled na Palermo s ograđenim, susjednim slavonskim selom iz Šume Striborove. Nad svim vrhuncima duh jednako lebdi. Antun Kanižlić, Požežanin, mnogo je doprinio sjaju Požege na duhovnoj karti Hrvatske. Povezujući književnost Dubrovnika i Slavonije radio je na homogenizaciji Trojednice. Nekada je on bio savjetnik zagrebačkih biskupa, danas mu se, u povodu dvjesta i tridesete obljetnice smrti, prvi požeški biskup odužuje za sve dobre savjete i sjećanjem mu vraća svu raskoš njegovih sjećanja. To je gesta koliko primjerna toliko rijetka. Ne zna se točno gdje se, nekad u lauretanskoj kapelici crkve Sv. Lovre, nalazi Kanižlićev grob. Ali zna se gdje mu grob nije: u ovoj memorijalnoj zbirci koja ozračju današnjih dana želi napominjati njegovo djelo i njegovo postojanje.

Željka Čorak