Aktivno promišljanje videa

Aktivno promišljanje videa

Iako je ideja služenja napuštenim prostorima i onima namijenjenim drugim funkcijama iskorištena mnogo puta, osobitost je bijenala u Mechelenu u promišljanju urbanih resursa i njihovoj transformaciji unutar strategije izvlačenja energije iz onih mjesta koja se odupiru kontaminaciji i uništenju

Treći bijenale videa Contour u belgijskom gradu Mechelenu bio je posvećen raznovrsnim aspektima suvremene videoprodukcije, filma, instalacija s pokretnim slikama i sličnog. Izložba se održala na dvadesetak lokacija, čime je omogućen individualizirani obilazak te osvještavanje mnogih zapuštenih ili slabo poznatih mjesta u gradu. Dijalog između neobično bogata kulturno-povijesno-arhitektonskoga nasljeđa Mechelena i međunarodne scene pokretnih slika u ponekim je dijelovima zanimljiv i inovativan.Podnaslovljen Decoder, ovogodišnji bijenale osmislio je Nav Haq, čija relevantna biografija uz londonski Gasworks, Whitechapel Gallery i časopis »Art Review« trenutačno uključuje angažman u Arnolfiniju u Bristolu te pokretanje serije posvećene autorskim umjetničkim knjigama. Krug po Mechelenu bilo je moguće započeti na dvama mjestima – u bivšem samoposluživanju i De Garageu, nekadašnjoj servisnoj stanici preuređenoj u centar za suvremenu umjetnost. Namjera kustosa bila je propitati postojeće percepcijske i retoričke mehanizme koji utječu na način sagledavanja i asimilacije svakodnevnih pojava, odnosno dekodirati pokretne slike u procesu razumijevanja pozadine svakoga pojedinog rada, njegove autentičnosti, komunikacijske sposobnosti te povezanosti s ostalim medijima.Decoder zvuči poput stroja, no nije riječ o suhoparnom epistemološkom pristupu suvremenom videu nego aktivnom promišljanju onoga što pruža tehnologija, izmjenjujući informacije s gledateljima. Na takav način doživljava se instalacija Gerta Robijnsa u bivšem samoposluživanju, postapokaliptičnom prostoru u kojem su preostali hladnjaci, pokretne blagajne te nekoliko četki i kanti raspoređeni na znakovit, no nerazumljiv način. Slojevitost interpretacija Robijnsova rada uvjetovana je dvostrukom projekcijom – treperavim snimcima emitiranima na ukrasne trake, dok već spomenut pribor za čišćenje i izbor prostora koji nije jednostavno detektirati u uličnom nizu govori o pristupima umjetnosti lišenima ekspresije, glasnoće i sjajne produkcije.Prostor bivše cvjećarnice s tragovima mokrih kanti po podu, ispranim uzorcima tapeta i nevjerojatnim labirintom prostorija koje zalaze duboko u blok mjesto je inscenacije zanimljiva rada Sare Vangt posvećena spisateljici Mary Shelley. Autoricu zanima prostorni jezik te osobito prostorna struktura radova, kod kojih ostavlja vidljivim narativni diskurs i poetiziranu linearnu formu tijeka vizualnog razmišljanja.Bivša zgrada za veleprodaju mesa, u Mechelenu sagrađena od kombinacije željeza, stakla i drva, osobit je primjer eklektične arhitekture, u kojoj je video Carstena Höllera Flicker Film dobio novu dimenziju. Složenu strukturu čine tri paralelne videoprojekcije snimane u isto vrijeme na istom mjestu uz pomoć kamera koje su simultano pratile neki sastav iz Konga. Njihov nastup pretvoren je u tri paralelne projekcije identične scene, snimljene iz tri kuta. Ispuštajući tijekom montaže određene kadrove, Höller je stvorio složenu dinamičnu projekciju temeljenu na tzv. fi-fenomenu geštaltističkoga psihologa Maxa Wertheimera.Iako je ideja služenja napuštenim prostorima i onima namijenjenim drugim funkcijama iskorištena mnogo puta, osobitost je bijenala u Mechelenu u promišljanju urbanih resursa i njihovoj transformaciji unutar strategije izvlačenja energije iz onih mjesta koja se odupiru kontaminaciji i uništenju. Gradovi na svim stranama svijeta proživljavaju transformacije, pa ni malo mjerilo Mechelena nije iznimka. U lokalnoj zajednici bijenale se doživljava kao dobrodošla promjena, jer ne funkcionira kao strano izložbeno tijelo, nego proizlazi iz dugotrajna istraživanja i razumijevanja specifičnosti, bez ustrajavanja na istrošenim društveno-političkim angažmanima i manifestima na kakve drugdje često nailazimo.

Sandra Križić Roban