Ženska večer

Koncert Zagrebačke filharmonije u povodu 100. obljetnice rođenja Melite Lorković i HKD Napredak u Zagrebu, 9. studenoga 2007.

Ženska večer

Koncert za klavir i orkestar Milka Kelemena pokazao se ugodnim iznenađenjem tako da je ta doduše konvencionalna skladba, naslućujući nekim anticipacijama Kelemenovu individualnost, u izvedbi Martine Filjak ukazala na kontinuitet kvalitetnoga pijanizma čija se godišnjica obilježavala

Suradnja između Zagrebačke filharmonije i HKD Napredak obilježava se već niz godina prigodničkim, uglavnom humanitarnim koncertima izvan pretplate. Ove su se godine poklopile stota obljetnica rođenja slavne hrvatske pijanistice Melite Lorković i djelovanja Napretka u Zagrebu, što je rezultiralo osobitom tematskom koncepcijom. Nastupile su tri hrvatske pijanistice različitih generacija, svirajući četiri skladbe za klavir i orkestar hrvatskih autora koje posredno ili neposredno vezujemo uz djelovanje Melite Lorković. Dodamo li tomu činjenicu da su programom dominirale dvije skladbe Dore Pejačević te da je dirigirala ugledna riječka maestra Nada Matošević, koncert poprima tematske obrise ženske večeri. Osim Meliti Lorković i Dori Pejačević, svojevrsna je to posveta »ženama koje se nisu odrekle vlastite kreativnosti« (kako u posveti svojoj monografiji o Dori Pejačević kaže Koraljka Kos), nego su stvaralačkim i pedagoškim radom obilježile živote niza glazbenika.

Maji Bakrač, bivšoj studentici Pavice Gvozdić i također pedagoginji na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Vrzino kolo Borisa Papandopula pružalo je od sve četiri izvedene skladbe najmanje prigoda za virtuozno isticanje. Glasovira više integrirana u orkestar nego suprotstavljena mu, ta skladba prilično proizvoljna bajkovita programa u izvedbi Zagrebačke filharmonije iscrpla se u nastojanjima dirigentice da održi propisani brzi tempo, a da pritom orkestralne dionice i klavir ostanu na okupu. Opći dojam nedovoljne zvukovne diferencijacije popravila je Maja Bakrač tankoćutnim muziciranjem u završnom, polaganijem odsjeku skladbe.

Pavica Gvozdić, najuglednija među trima solisticima, imala je ponajviše istaknuti nastup u čak dvama koncertantnim opusima Dore Pejačević, Koncertu za klavir, op. 33 i Koncertantnoj fantaziji, op. 48. Spomenuti koncert, u g–molu, prvo je djelo Dore Pejačević za orkestar te njezina površinska bramsovska tekstura prikriva mjestimičnu skladateljsku neizrazitost i jednostavnost. Daleko je zanimljivija Koncertantna fantazija u d–molu, koju osim sretnijeg i kreativnije ostvarena skladateljskog približavanja uzorima 19. stoljeća obilježuju i određene formalne slobode. I dok je Pavici Gvozdić pošlo za rukom Koncert, op. 33 učiniti zanimljivijim nego što bi bio u manje nadahnutoj izvedbi, pratnja Zagrebačke filharmonije gotovo je paradoksalno podbacila na njegovu relativno nezahtjevnu slogu, dok je tehnički nešto složeniju Koncertantnu fantaziju Nada Matošević lakše oblikovala u smislenu cjelinu.

Kao posve rana skladba Milka Kelemena, Koncert za klavir i orkestar (koji je kao i Vrzino kolo praizvela sama Melita Lorković), nastao je u znaku utjecaja Šulekove klase kompozicije, koju je Kelemen završio netom prije njegova komponiranja. S obzirom na to da se skladatelj poslije nametnuo kao jedan od najvažnijih hrvatskih predstavnika avangarde, od toga se djela nije mnogo očekivalo. Zato se pokazalo ugodnim iznenađenjem kako je ta doduše konvencionalna skladba, naslućujući nekim anticipacijama Kelemenovu individualnost, u izvedbi Martine Filjak ukazala na kontinuitet kvalitetnoga pijanizma čija se godišnjica obilježavala.

Ivan Ćurković